Tekstovi

Ubojstvo, napisala je, mizoginija, izbrisala je

posted on

14. siječnja 2017.

Možda najgori, ali nažalost najprošireniji opis Jessice Fletcher, fiktivnog lika serije Ubojstvo, napisala je 80-ih godina, koju glumi Emmyjima nagrađivana Angela Lansbury, sigurno je opis koji protagonistkinju umanjuje tako da je opisuje kao slatku, dragu i lukavu bakicu, no tom izjavom upravo zagađuje javnost svojim predrasudama i dokida subverzivnost koju nosi njen lik koji stoji u velikom kontrastu s gore opisanim – svojim intelektom, nepokornim stavom, feminističkim principima života i nadilaženjem stereotipa o starijim ženama Jessica Fletcher pokazuje da je iznimna sila s kojom se teško obračunaju i ‘veliki dečki’ iz izvršnih institucija.

Živeći u Cabot Caveu, ruralnom mjestu u američkom Maineu, bez djece i nasljedništva kao udovica i umirovljena nastavnica engleskog jezika provodeći vrijeme pišući krimić, lako je pretpostaviti kako će upravo ovakvim klišejiziranim startom teško moći pridobiti osvješteniju ondašnju feminističku publiku osamdesetih godina. No, u ovakvom klišejiziranom postavu radnje leži zapravo ključ uspjeha i popularizacije serije. Unatoč tome što se život Jessice Fletcher u seriji kodificira kao život seksualno neiživljene starice tipično ženske profesije i uloge edukatorice pomlatka koja svoje dane kao nezbrinuta i neispunjena starica bez vlastitog potomstva provodi pisanjem žanrovski ishlapjelog krimića, koji je tada bio u jeku popularnosti među Jessicinom demografijom, Jessica Fletcher ističe se po odabiru njenog životnog stila koji ide daleko od početnih premisa serije. Protagonistkinja je konsenzualno sa svojim mužem odlučila živjeti bez djece, pokazuje velik interes za političko-društvene i humanističke teme koje izlaze iz gabarita predrasuda o društvenoj inertnosti starije populacije, otvoreno koketira s muškarcima, bavi se fizičkom aktivnošću i aktivno sudjeluje u radu u zajednici te kao šlag na tortu rješava slučajeve ubojstva koja tematizira i u svojim romanima koji je lansiraju na listu bestsellera zbog njihove izvrsnosti.

O omiljenosti serije među gotovo svim klasama američkog društva u osamdesetima i devedesetima bitno je staviti emfazu i na činjenicu da je termin emitiranja serije sjedao u prime time vrijeme kada se prikazivao i informativno-politički TV-magazin 60 Minutes koji je već u to vrijeme bio jedan od najdulje emitiranih i etabliranih programa takve vrste. Ušuljavši se u program kao prigodna, obiteljski orijentirana i lakoumna serija za razonodu, američko društvo očarao je linearan i repetitivan scenarij koji je sa svakom novom epizodom donosio isti raster koji se uvijek sastojao od nužnog okrivljavanja nedužnih od policijskih službenika gdje bi intervencija Jessice Fletcher ultimativno pomogla u raskrinkavanju pravih zločinaca. Zbog tih temeljnih postavki serije, lako su ispod radara prošli trenuci glumičine emancipacije i feminističkog prkosa gdje je ona svim nadređenima, od reda muškarcima s izvršnom vlašću, uspjela dokazati svoju superiornost svojim sirovim intelektom i lansirati se iz orbite ustoličenih normi koje joj zadaju muškarci. Jessica Fletcher ne preže pred tim muškarcima, ali i ostalima koji joj se suprotstavljaju te ih često postavi na svoje mjesto ako izjave nešto seksističko ili mizogino, dajući im do znanja da joj ne mogu pripisati rodnu ulogu submisivne, napaćene i domestificirane starice.

Dobro je postaviti si pitanje zašto je ovakav tip serije uopće uživao simpatije nebrojnih muškaraca koji su mogli proći preko pronicljivosti produkcijskog tima i u otklonu od patrijarhalnih obrazaca vidjeti prijetnju njihovih cishetero privilegija. Naime, sam jezični, ali i nejezični kod, u kojem su bile vidljive feminističke opaske, moguće je bio težak za dekodirati za muškarce radničke klase i muškarce u obrazovanju tehničkih, prirodoslovnih i inih područja koja nisu uključivala društvene i humanističke znanosti. Kao primjer razlike u jezičnom kodu je scena kada je Jessica Fletcher suptilno koketirala s muškarcem, flertovanje postalo je bjelodano za osobe koje su uspjele shvatiti književnu referencu u razgovoru gdje je ona natuknula da bi vrlo rado došla odjevena i kao Lady Godiva, što je, naravno, bio znak za to da će ga dočekati gola. Za anotirati je i nekoliko scena u kojima Jessica Fletcher sjedi za stolom, dok njen redovan gost i ‘prijatelj’, koji pere suđe i obavlja kućanske poslove ili joj kuha jutarnju kavu, kaže kako smatra da već cijelo mjesto sigurno bruji o njihovom višednevnom zajedničkom druženju, na što se oboje nasmiju, ne dajući do znanja publici osporavaju li je li u razgovoru bilo aluzija na seks što je sigurno većem dijelu publike dano na njihovu vlastitu interpretaciju ili jednostavno protumačeno kao interna šala za vjernu publiku koja ionako zbog predrasuda prema starijima i njihovom seksualnošću ne vide kao njima svojevrstan faux pas.

Seriju postavljaju na feministički pijedestal i biografske štukature glumice Angele Lansbury koja je kao kćerka čelnika britanske Laburističke partije i otvorenog feminista imala doticaj s feminističkim strujanjima. U posljednjim sezonama serije Lansbury je preuzela redateljsku i scenarističku palicu, mijenjajući sadržaj i dajući mnogo više mjesta feminističkom razvitku serije kojoj je to pogodovalo unatoč smjeni generacija i tendencija da se kao ciljanu publiku stave mlađe konzumentice TV sadržaja koje su tek otkrile čari djevojačkih fanzina, časopisa i riot grrrl glazbe.

Ubojstvo, napisala je u svoje je vrijeme nudila iznimno plodan feministički korpus i doticala se sukusa mizoginije i ageizma, no što je seriji uz ostale feministički potkovane serije nedostajalo je bila bolja integracija sadržaja osoba različitih etniciteta, vjeroispovijesti, seksualnosti i rodnih identiteta koji su u seriji sami po sebi bili veoma stereotipni ili okovani svojom drugotnošću da se često nisu poklapali sa scenarističkim sadržajem epizode ili da su u toj mjeri egzotizirani da se sama njihova pojava spajala s dalekoistočnom tradicionalnom glazbom ili tradicionalnom odjećom te za LGBTIQ+ osobe uključivala prerušavanje u drag personu i rad u sumnjivom noćnom klubu. Boljka serije i njenog antiageističkog pristupa bio je tehnološki jaz između Jessice Fletcher i njene uporabe suvremenih tehnoloških sprava i ograničavanje na druge za vožnju osposobljene aktere serije da budu njeni prijevoznici jer sama nije nikad naučila voziti.

Unatoč svemu, obzirom na kontekst osamdesetih kada u feminizam još popularno nisu ušla intersekcionalna pitanja kakva imamo danas u kontekstu prvog desetljeća 21. stoljeća, serija i danas ispunjava velika očekivanja i ima visok aktivistički potencijal koji se sigurno ušuljao i u mnoge pasivne televizijske promatrače ne samo američkog društva, već zbog proširenja interesa i u građane drugih zemalja. Iako potencijali serije bi mogli sezati daleko i serija je otvorena za kritičku diskusiju i dio je silaba feminističkih filmskih kritičarki/a, možda bi se samo propitivanje uloge feminizma ili općenito postojanje feminističkih okosnica u seriji moglo svesti i na riječi od Lansbury koja prilikom tumačenja svog lika kaže: „Mogla bih biti u krivu, ali čisto sumnjam.“