S umjetnicom koja se u pornografskoj industriji najviše služi eksperimentalnim metodama razgovarali smo o soundtrackovima, seksualnoj alkemiji i izazovima koje njena pornografija predstavlja za strejt muškarce.

Gledanje video uradaka Vex Ashley je drugačije od bilo kojeg erotičnog iskustva koje ste dosad imali priliku doživjeti: tijela se međusobno isprepliću poput dima, koža poprima mliječnu strukturu, i sićušne seksualne intrige – grickanje usne, uzdasi, valovi užitka koji elektriziraju naše udove trenutak prije svršetka – sve to je uhvaćeno u svojoj poetičnoj jednostavnosti, u živopisnim i autentičnim snimkama jebanja. Nije ni čudo da se Ashley, napola u šali, referira na svoj rad kao na „magično realističnu pornografiju“, jer ona to i jest na neki način. Drugi termini ne mogu ju tako pogoditi u srž. Avangarda. Alt. Erotika. Kao što i Ashley tvrdi sama za sebe, definicije su jedna od onih stvari koje zapravo smatra najtežima.

„Ja ju uvijek nazivam pornografijom, zato što ona to u biti jest, i zato što je industrija filmova za odrasle dovoljno stigmatizirana izvana, da bismo ju mi još iznutra potkopavali nekakvim politikama ugleda i časti,“ rekla nam je Ashley. „To što ja stvaram je pornografija. Ja snimam ljude kako se jebu. Ali moji radovi ne odgovaraju nužno predodžbi pornografije koju ljudi obično imaju u glavama kada koriste tu riječ.“

Ashley je istovremeno vragolasta i vedra; ima probušeni septum, „mačje uši“ i boju kose koja se mijenja s godišnjim dobima. Ona je strastvena intelektualka koja je usklađena s promjenama u svojoj industriji, sve to s mudrošću osobe koja se čini puno starijom od njenih 26. Upitajte ju za cenzuru, sram ili kožni harness koji nosi oko nogu, i naići ćete na snažno mišljenje koje će vas ostaviti pod dojmom baš kao i umjetnost koju stvara.

Njen ulazak u svijet pornografije nije nimalo tipičan. Seksu pred kamerom prethodilo je umjetničko znanje i vještina. Tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti uvijek je stavljala svoje golo tijelo u vlastiti rad, a kada se bacila na eksperimentiranje s filmom, snimanjem softcore slika, uskoro je shvatila da bi zapravo mogla zaraditi pristojnu svotu novaca kada bi se ozbiljnije angažirala.“ U početku (je to bio) više osobni izazov – vidjeti može li se isti fokus koji pridaje vizualima i konceptima u svome umjetničkome radu prenijeti u video uratke koji prikazuju seks.“ rekla je. „Nigdje nisam primijetila da je ova praznina uspješno popunjena.“ Do završetka studija joj je posao online seksualne radnice (bavila se snimanjem od 2012., iako već šest mjeseci nije nastupila) omogućio „vrijeme, prihode i slobodu da se posveti učenju snimanja filmova“ te se uskoro i „zaljubila u mogućnosti kreativnog izražavanja i potencijale koje joj ovaj medij pruža.“ Iz toga se u biti izrodio Four Chambers, njen „kreativni pornografski projekt snimanja filmova sa seksualnim sadržajem“.

„To je valjda prokletstvo umjetničke akademije!“ odgovara Ashley kada ju pitam za utjecaje iz književne teorije, povijesti umjetnosti i beletristike u njenom radu. Na Rolanda Barthesa se primjerice referirala u the eye, na The Bell Jar Silvie Plath u radu lurid third interval. „Sve je to simbolizam i alegorija,“ kaže Ashley. „Oduvijek sam bila fascinirana skupljanjem i povezivanjem referenci, te njihovim ispreplitanjem pri pričanju priča. Ja to osjetim kao neku vrstu alkemije, a seks mi je oduvijek pružao taj alkemijski osjećaj.“

Ti simboli i njihovo povezivanje imaju ogromnu ulogu u produkciji njenih umjetničkih radova. Kao što Ashley za sebe kaže, ona poput malog hrčka skuplja i katalogizira svaku zanimljivu ideju ili isječak, gomilajući tako reference, citate, teorije i slike za koje smatra da će obilježiti njen rad. Nakon toga razradi ideju baziranu na onom konceptu koji ju posebno zanima, pri tome uzimajući u obzir ljude koji će biti snimljeni jer se i njima koncept treba svidjeti i mora odgovarati njihovim mogućnostima. Slijedi planiranje snimanja, ali bez strogog scenarija, umjesto toga je izvođačima (uključujući nju) pružena sloboda realizacije ideje prema vlastitim željama, odnosno pričanje priče na način koji odgovara njima, njihovim tijelima i njihovom ritmu disanja.

„Snimanja su najbolja kada su konceptualno snažna, ali izvođači i dalje imaju slobodu odraditi ih na svoj način,“ kaže Ashley. „Oni oblikuju i kroje ideju prema svojoj kemiji. Scenarij seksa ne pišemo, nemamo nikakve zahtjeve za pozama, činovima ili orgazmima. Sve što se zapravo događa je uglavnom izrežirano od strane izvođača, što je i razlog zašto smo posebno izbirljivi oko ljudi s kojima surađujemo, oni značajno utječu na snimanje.“ Neke od osoba s kojima je surađivala su muški BDSM modeli sa stranice kink.com Owen Gray i Mickey Mod; alternativni porno model i umjetnica Blath; i dobitnica AVN nagrade, spisateljica i osnivačica trenchcoatx.com, Stoya. Izvođači su ti koji bitno doprinose pa čak i utječu na završnu obradu. „Uvijek pošaljemo grubi rez svojim izvođačima, kako bismo mogli promijeniti ili izbaciti sadržaj s kojim oni nisu zadovoljni. Nakon toga izglancamo završnu verziju, napravimo SFW trailer i objavimo ga.“

„Gledanje pornića bez zvuka je plosnato i bezokusno i meni nikad nije pružalo užitak. To je isto kao kad ugasiš zvuk dok gledaš horor film pa on prestane biti strašan. Zvuk je srž filma.“

Još jedan dio sadržaja Four Chambersa su soundtrackovi. Za pronalazak „odgovarajuće glazbe“ potrebni su dani pretraživanja i mailanja, ali „kada ju pronađemo, onda je to to“. U biti, Ashleyino glazbeno pretraživanje dovelo je do toga da se pojavilo i na priznatom Pitch Podcastu (u porno groove epizodi ‘bow chicka wow wowa‘). Kako god, glazba nikada ne nadglasa zvuk jebanja; na Internetu nećete naići na pornografiju koja tako dobro hvata zvukove seksa kao što to čini Four Chambers. „Zvukovi seksa na filmu su toliko bitni, što ga upravo oni ožive. Zvuk transformira nešto što bi trebalo biti samo slika ili spektakl u nešto što postaje dubljim iskustvom,“ kaže Ashley, koja tvrdi da je zvuk, a ne vid, njen prvi seksualni okidač. „Gledanje pornića bez zvuka je plosnato i bezokusno i meni nikad nije pružalo užitak. To je isto kao kad ugasiš zvuk dok gledaš horor film pa on prestane biti strašan. Zvuk je srž filma.“

Ashley pripisuje veliki dio svoga uspjeha i popularnosti društvenim medijima, i to je nešto na što se njen tim morao osloniti kada su odlučili da neće surađivati s etabliranim porno studijima ili raditi u skladu s tradicionalnim praksama ove industrije. „Kada ne bi postojale platforme poput Twittera i Tumblra, borba za slobodno izražavanje i dijeljenje NSFW sadržaja ne bi bila moguća i prema tome ni mi ne bismo postojali,“ rekla je. No, upravo taj odmak od mainstream industrije i nepredvidljivost njenog rada čine ju tako fascinantnom porno umjetnicom. „Svoj studio nikada nismo reklamirali pod strejt, queer ili bilo kakvom drugom oznakom. Smatram da smo namjerno višeznačni. To nam ostavlja prostor za iznenađenja.“

Prošle godine, dok je Four Chambers snimao svoj prvi pornić s isključivo muškom postavom, s queer feminističkim izvođačem i kreatorom filma Oh Boy Damienom Moreauom i Female-to-Male trans* muškim zabavljačem za odrasle Viktorom Belmontom, u kratkometražnom filmu nazvanom proximity IV (većina sadržaja iz produkcije Four Chambersa traje između 10 i 15 minuta), Ashley priznaje kako je bila opreznija nego inače, „zato što ljudi stalno tupe kako su pornići snimljeni za ‘muško gledanje i uživanje‘, pa bi svako udaljavanje od toga rezultiralo udaljavanjem i jedinog zagarantiranog potrošača pornografije, strejt frajera.“ No, to nije bio slučaj. Gore navedeni pornić je bio dobro prihvaćen. „Zapravo smatram da se strejt muškarcima ne daje dovoljno povjerenja u to kako su i oni u stanju gledati van okvira svih tih brojnih  ‘medija usmjerenih na muško uživanje‘, kojima ih konstantno trpaju. Vruć seks nastaje kada postoji kemija između ljudi, a ne samo tijela ili rodova. Puno je kompleksnije od toga,“ rekla je. „Mi ne dolazimo s tradicionalnom pornografskom filmskom pozadinom. Stoga nismo učili o ‘otvaranju‘ prema kameri (kada se izvođači jebu pod određenim kutem, kako bi kamera mogla snimiti penetraciju), a još manje o ‘money shot-u‘. Snimamo izbliza kako bi tijela izvođača izgledala kao da se povezuju ili izmijenjuju.  Trudimo se snimati sva tijela kao ravnopravna.“

Kao što i sama Ashley kaže, raditi izvan granica roda je skoro pa nemoguće zato što rod „kao konstrukt pruža puno informacija o spolu i seksualnosti“, ali to ju ne sprječava u tome da se poigrava njime, obarajući i prigrljavajući ga ne bježeći nikada od njega – a Ashley nije jedina u tome. Heteronormativna pornografija je konačno dobila konkurenciju u obliku svježih, odvažnih i neovisnih porno producenata koji žude za drugačijim ispisivanjem etiketa i žele slaviti ljudsko tijelo u kojem god obliku se ono pojavilo.

To je nedavno bilo evidentno kada je Emma Watson izjavila kako svijetu treba više ‘feminističkih alternativa‘ pornografiji, na što je Internet spremno odgovorio, ‘Već postoji tona alternativa, ali hvala.‘ No, Ashley priznaje da nije lako. „Neovisni pornografski i seksualni rad je nepošteno diskriminiran u financijskom i socijalnom pogledu, na način na koji to nijedno drugo malo poduzeće ne bi bilo. Prepreke koje morate prijeći kako biste svoj rad iznijeli u svijet i zaradili nešto novca od toga koče stvaranje novih, raznolikih djela. To je odgovor na vječito pitanje, ‘Zašto ne postoji više zanimljive pornografije?‘ Problem nije u nedostatku kreativnosti.“ Ali dodaje kako budućnost svakako izgleda obećavajuće. „Trenutno svjedočimo usponu novih perpektiva i vizija ljudi koji se ne uklapaju u unovčive porno stereotipe. Možete to zvati novim valom, no to skoro pa ograničava njegove razmjere. Puno je uzbudljivije od toga i više usmjereno ka pojedincu.“, rekla nam je Ashley za Dazed & Confused.