Chloe Leeson je dvadesetogodišnja osnivačica i urednica bloga Screenqueens. Ova studentica Kostimografije sa sjevera Engleske za sebe kaže kako su joj filmovi glavna opsesija koja je započela u nekom trenu nakon što je pogledala film Narnijske kronike: lav, vještica i ormar. Kaže kako je jednog dana u listopadu 2012. godine nasumce odlučila sudjelovati u 365 izazovu koji je uključivao gledanje jednog filma dnevno i od tada nije stala. Interes za filmsku kritiku bio je prirodan razvoj događaja koji je proizašao iz Chloeine ljubavi prema filmu i čitanju, a feministička kritika bio je logičan sljedeći korak za nju.  

Kaže kako nije sigurna što je čeka u budućnosti nakon što diplomira – na sjeveru Engleske nema puno prilika u njenoj struci, a ne želi se preseliti u London. U idealnom svijetu ostala bi živjeti na sjeveru Engleske ili bi se preselila u Kanadu gdje bi se okušala u filmskoj produkciji ili u vođenju vlastite produkcijske tvrtke koja bi zapošljavala samo žene. Skromno zaključuje kako su to veliki snovi i kako bi za početak bila spremna i raznositi kave po filmskom setu. Donosimo vam intervju s Chloe!

KOJI SU BILI GLAVNI IZVORI IZ KOJIH SI UČILA O FILMSKOJ KRITICI I FEMINIZMU?

O feminizmu sam naučila od Celie Edell na Tumblru (@ceedling) koja mi je bila velika inspiracija i izvor informacija, a onda sam počela pratiti sve veći broj cura na društvenim mrežama. Zatim sam pročitala knjigu Jessice Valenti ‘Full Frontal Feminism’ i još neke vrlo osnovne (i vrlo bjelačke) feminističke tekstove koji su bili dobar uvod u tematiku, ali i na puno načina problematični. Drago mi je da sam od tada ipak počela čitati raznolikije i inkluzivnije tekstove. Ne bih rekla da sam učila o filmskoj kritici. Obožavam Little While Lies i inspiriraju me njihovi tekstovi, a imaju i rodno uravnotežen sastav pisaca i kritičara. Tek sam nedavno počela čitati knjige o filmskoj teoriji i kritici, za studij.

KAKO JE NASTALA STRANICA SCREENQUEENS?

U vrijeme kad sam se zainteresirala za feminizam bila sam opsjednuta idejom ženskih bandi pa sam odlučila napraviti projekt o ženskim bandama u filmovima za fakultet. Tako sam počela tražiti preklapanje filma i feminizma dok sam istovremeno počela proučavati kulturu zineova i došla do statistike da 80% filmskih kritičara čine muškarci. Nisam sigurna koliko je taj broj točan, ali me potaknuo da nešto učinim.

U početku sam htjela pokrenuti tiskani zine, ali nisam imala potrebna financijska sredstva pa sam se odlučila za blog. U to sam vrijeme imala nekoliko prijatelja na Twitteru i Tumblru koje sam htjela uključiti u ovaj pothvat i u studenom 2013. godine smo zajedno pokrenuli Screenqueens.  Ime smo odabrali glasanjem, iako nam nije bilo prvi izbor (htjeli smo da se stranica zove Djevoke u filmu/Girls on film, ali ime je već bilo zauzeto). Ime Screenqueens jednostavno obuhvaća ideju žena koje pišu o ženama u filmu i ženama za redateljskom palicom. Trenutni pisci/članovi bloga su se pridružili preko međusobnih poznanstava, jer su saznali za nas preko prijatelja i sl., što je sjajno. Od 30 ljudi koji aktivno doprinose blogu, samo jednu osobu poznajem osobno, a jednu sam upoznala preko Screenqueensa.  

ŠTO SI ZAMISLILA KAO GLAVNU SVRHU BLOGA?

Htjela sam stvoriti zajednicu za djevojke koje vole filmove u kojoj bi se mogle okupiti, jer sam primijetila da mnoge od njih na svojim društvenim mrežama, no bile su ‘raštrkane’, osamljene. Zanimalo me mogu li stvoriti nešto gdje bi se mogle okupiti, upoznati, sklapati prijateljstva. Nemam mnogo prijatelja u ‘stvarnom životu’ koji su obožavatelji filma, možda jedna djevojka i nekoliko dečkiju koje sam upoznala na filmskoj akademiji, stoga sam tražila ljude s kojima bih mogla razgovarati. Također, htjela sam mjesto gdje bih mogla pisati za svoju dušu, ali i učiti od drugih.

To je bio neki moj osobni cilj, ali na širem planu svrha Screenqueensa je prikazati raznolikost žena scenaristica i filmova koje su napravile žene, podići svijest o njihovom postojanju i pružiti pomoć ženama koje žele započeti karijeru u filmskoj industriji, da li kao kritičarke ili producentice.  

TKO JE CILJANA PUBLIKA SCREENQUEENSA?

Ciljana publika su žene općenito, ali s naglaskom na tinejdžerke i mlade žene u dvadesetim godinama koje vole filmove i žele čitati kritike pisane u opuštenom stilu komercijalnih filmskih magazina umjesto dugih eseja.

ŠTO MISLIŠ O ULOZI DRUŠTVENIH MREŽA KAO NOVIH PROSTORA ZA MARGINALIZIRANE SKUPINE? SMATRAŠ LI IH PROTUTEŽOM MAINSTREAM MEDIJIMA I NJIHOVOM USKOM FOKUSU? VIDIŠ LI NAČIN NA KOJI BI SE DRUŠTVENE MREŽE MOGLE ISKORISTITI DA SE DOPRE I DO SKUPINA KOJE NISU VEĆ DOBRO UPOZNATE S TEMAMA FEMINIZMA I SOCIJALNE RAVNOPRAVNOSTI? JE LI TO UOPĆE NEŠTO NA ŠTO CILJATE S BLOGOM?

Apsolutno obožavam društvene mreže i njihovu ulogu! Otkad sam osnovala Screenqueens povezala sam se s drugim stranicama koje vode i uređuju žene kao i zinovima, redateljicama i blogericama. Ne mogu niti zamisliti kako bi bilo da se sada vratim na čitanje komercijalnih filmskih časopisa i njihovih web stranica. Mislim da ima nešto vrlo čovječno i osobno u načinu na koji se marginalizirane skupine povezuju preko društvenih mreža, npr. mogu pročitati nečiju kritiku i zatim na Twitteru vidjeti što su jeli za večeru i da prodaju svoje zinove na Etsyju. Stvarno mi se sviđa što je to zajednica u kojoj su svi pomažu. Nezavisni mediji su trenutno mnogo zanimljiviji od mainstream medija, iako mislim da nemaju isti doseg kada govorimo o dopiranju do šire publike od marginaliziranih skupina koje su naša ciljana publika. Ali moj prioritet je pisanje upravo za te skupine i ne bih mijenjala svoj stil ili dizajn Screenqueensa kako bi podilazila nekom bijelom muškarcu i njegovoj ideji bloga.  

JE LI UKLJUČIVANJE MLAĐIH DJEVOJAKA U RAD SCREENUEENSA BILO NAMJERNO? AKO DA, ZAŠTO?

Apsolutno je. Kada sam osnovala Screenqueens imala sam samo 16-17 godina i svi koje sam poznavala pripadali su toj dobnoj skupini, ali oduvijek mi je bilo važno uključiti mlađe djevojke jer kada sam i sama pokušala negdje doprinijeti shvatila sam da većinu blogova koji se bave filmskom kritikom pišu i vode žene sa sveučilišnim diplomama i drugim kvalifikacijama. To me obeshrabrilo i mislim da mnogim djevojkama moje dobi predstavlja prepreku. Mnoge djevojke koje pišu za Screenqueens studiraju nešto vezano uz film, engleski jezik ili književnost, da li kao pripremne predmete u srednjoj školi ili na fakultetu. Screenquens im pruža priliku da se okušaju u pisanju na neformalan način, razviju svoje vještine, a kasnije svoje radove mogu iskoristiti za portfelj ako im je potreban za studij ili stažiranje.

ŠTO MISLIŠ O ČINJENICI DA JE VEĆINA FILMSKIH KRITIČARA AKADEMSKI OBRAZOVANA, ODNOSNO MOGU SI PRIUŠTITI VISOKO OBRAZOVANJE? SMATRAŠ LI DA KAO TAKVI MOGU IMATI DOVOLJNO ŠIROKE VIDIKE KOJI BI SE ZATIM PRESLIKALI NA NJIHOVE KRITIKE?

Kao što sam rekla, mislim da okruženje sačinjeno samo od ljudi s diplomama može biti obeshrabrujuće za nekoga bez diplome tko bi se želio baviti filmskom kritikom. Upravo zato veliki dio Screenqueensa čine spisateljice mlađe od 20.  Ne mislim da visoko obrazovanje pruža široku perspektivu u filmskoj kritici. Ponekad se način na koji se podučava na sveučilištima vidi u osobnom stilu kritičar jer se kritika pretvori u niz kompliciranih riječi i opskurnih referenci. Naravno da diploma može pomoći kada je riječ o znanju o strukturi teksta, ali osobno bih uvijek radije čitala zanimljiv tekst napisan jedinstvenim stilom u kojem se očitava osobnost i strast.  Kada tražim nove autore/kritičare, uvijek ću radije čitati tekstove koje je napisao netko sa sličnim ukusom i načinom razmišljanja nego netko tko ima službenu kvalifikaciju. Ne bih htjela omalovažiti ikoga tko je završio studij vezan uz film, novinarstvo ili engleski jezik, ali mislim da diploma nije neophodan preduvjet za jedinstveni stil i perspektivu – to se može steći uz malo vježbe.

SMATRAŠ LI DA SE FILMSKA KRITIKA POLAKO ODMIČE OD ELITISTIČKOG SPORTA ZA VISOKOOBRAZOVANE PREMA POLJU KOJE JE PRISTUPAČNO SKUPINAMA KOJE SU ČESTO KRIVO ILI NEDOVOLJNO ZASTUPLJENE U FILMOVIMA I FILMSKOJ INDUSTRIJI (ŽENE, LGBTQ+ ZAJEDNICA, ETNIČKE/RASNE SKUPINE OSIM BIJELACA ITD.)?

Nisam sigurna. Iako vidim veliki porast kritičkih tekstova s blogova i iz zineova koje pišu pripadnici marginaliziranih skupina, već neko vrijeme ne pratim baš mainstream kritiku jer ne nudi tu raznolikost glasova. Dostupnost svakako postoji,  bilo tko može pisati bilo gdje i neki će se tome ozbiljno posvetiti, ali mislim da velika medijska imena (The Guardian, Roger Ebert, Empire, Rotten Tomatoes etc.) još uvijek imaju dug put do raznolikosti. Iako u zadnje vrijeme primjećujem veći broj žena spisateljica, još uvijek nedostaju glasovi drugih rasa i etničkih skupina.

JE LI SVAKI FILM KOJI PRODUCIRA ŽENA AUTOMATSKI FEMINISTIČKI ILI POSTOJE DRUGI FAKTORI? ŠTO BI TI DEFINIRALA KAO PARAMETRE MODERNOG FEMINISTIČKOG FILMA?

Otkad sam osobno naučila više o feminizmu i nadišla ideju da je  ‘jaki ženski lik = žene koje dobro barataju oružjem“, pojam feminističkog filma je postao vrlo neodređen. Ne mislim da je svaki film koji režira žena feministički, osim ako se bavi feminističkim pitanjima. Primjerice, film Juno, koji je režirao muškarac, smatram feminističkim filmom jer se bavi pitanjima trudnoće i, u jednu ruku, dostupnosti pobačaja. Waynov svijet (Wayne’s World) koji je režirala žena nikako nije feministički film.

Belle je feministički film koji je režirala žena jer se bavi predrasudama prema ženi u 18. st. I time kako su predrasude dodatno jake zbog ženine rase. U filmovima koje su režirale žene vrlo mi je bitna raznolikost; režiserke su sklonije biranju raznolikije glumačke postave, priča marginaliziranih skupina i trodimenzionalnoj karakterizaciji. Ne mogu definirati moderni feministički film zato što se moja perspektiva i iskustva razlikuju od onih drugih žena diljem svijeta i upravo je zato važno da raznoliki ženski glasovi budu prisutni u filmu i medijima.

KOJE FILMOVE/REDATELJICE/KRITIČARKE BI PREPORUČILA KAO „PAKET ZA POČETNIKE“ NEKOME TKO TEK OTKRIVA FEMINISTIČKE MEDIJE?

Čudovište (Patty Jenkins), Akvarij (Andrea Arnold), Piano (Jane Campion), Selma (Ava Duvernay), Izgubljeni u prijevodu (Sofia Coppola), Mustang (Deniz Gamze Ergüven), Trinaest (Catherine Hardwicke), Persepolis (Marjane Satrapi), Frida (Julie Taymor), Cure (Celine Sciamma).

(Žao mi je što ne znam više stranih režiserki, radim na tome da proširim svoje znanje!)

Što se tiče kritičarki, na Screenqueensima sam objavila popis onih koje su mi najdraže! Možete ga pročitati ovdje: https://screenqueens.wordpress.com/2016/06/16/15-women-film-critics-you-should-be-reading/. Najdraža kritičarka mi je Sophie Monks Kaufman.

TKO SU MLADE REDATELJICE NA KOJE TREBA OBRATITI PAŽNJU?

Mislim da je Celina Sciamma nevjerojatna. Svaki njen film pristupa ženstvenosti na neki način i to uvijek iz perspektive marginaliziranih skupina, a još su pritom predivni i utemeljeni na tako jednostavnim premisama koje stvarno mijenjaju pogled na stvari.

Također, Gia Coppola, što je pomalo očito s obzirom na to da je u rodu sa Sofiom, ali stvarno obožavam Palo Alto i dokumentarac o tome kako se odvija produkcija filma. [Gia] je podosta mlada za redateljicu i to se stvarno primjećuje u njezinom suradničkom načinu rada.

Ana Lily Amirpour je vjerojatno jedna od najboljih redateljica trenutno na sceni i jako se veselim njenom novom filmu The Bad Batch. Mnogo je teže naći mlade redateljice nego redatelje, pa su redateljice u dvadesetima i tridesetima rijetke.

Jedva čekam i debije Rosemary Myers (Uspavana djevojka/Girl Asleep), Susan Johnson (Carrie Pilby) i Julie Ducournau (Sirovo/Raw).

KOJI SU PLANOVI ZA BUDUĆNOST SCREENQUEENSA?

Nisam sigurna! Imam velike planove vezane uz tiskanje zineova i započinjanje prodaje na Etsyju kao i organiziranje gledanja filmova ženskih redateljica. Nažalost, zbog moje lokacije u Engleskoj nemam gdje organizirati gledanja, a kao studentica financijski ne mogu tiskati zinove i materijale za Etsy. Mislim da će Screenqueens za sada ostati ograničen na moju sobu, barem dok se ne preselim u grad, a onda tko zna?!

IMAŠ LI IKAKAV SAVJET ZA DJEVOJKE KOJE ŽELE POSTATI REDATELJICE, PRODUCENTICE I SCENARISTICE?

Samo počnite i pokušajte! Nemojte dopustiti da vas sumnja zaustavi, svatko mora negdje početi, čak i ako to znači snimanje kratkih filmova na vašem iPodu ili snimanje kratkih parodija kao što je Ja, Earl i umiruća djevojka (Me, Earl and the Dying Girl). Što više radite to ćete više napredovati. Ne treba vam posebna, skupa oprema, samo dobra priča i nekoliko prijatelja koji će pomoći.  Ako ste u školi ili na faksu, ne dajte da vas dečki izguraju na marginu, budite asertivne i jasno recite što želite – ako započnete sa samopouzdanjem dok ste mlađe, kasnije nećete morati učiti kako zahtijevati poštovanje. Nadalje, pronađite druge djevojke poput vas na društvenim mrežama, ljudi su uglavnom divni i pomoći će vam. Pronađite prijatelje koji će postati budući suradnici. Postoji mnogo grupa na Facebooku u kojima žene zainteresirane za film mogu raspravljati!

I ako napravite kratki film, pošaljite ga na Screenqueens! Redovito objavljujemo kratke filmove koje su snimile žene. Samo pošaljite ispravan YouTube ili Vimeo link i opis na  girlsonfilm@outlook.com!