Još od davnih dana ljudi sa psihijatrijskim poremećajima u Americi smatrani su luđacima te su umjesto u bolnice najčešće bili smješteni u zatvore.

Te iste osobe bile su prisilno zatvarane, redovno zlostavljane i izgladnjivane od strane zatvorskih čuvara. O tom problemu prva je progovorila Dorothea Dix koja je 1830. radila kao učiteljica u zatvoru. Svojim izvještajima potaknula je pokret zahvaljujući kojem je otvoreno više od 30 psihijatrijskih ustanova u Sjedinjenim Američkim Državama.

Iako se mnogo toga promijenilo, nažalost i danas u Americi ima više osoba s mentalnim poteškoćama i invaliditetom u zatvorima nego u psihijatrijskim ustanovama, dok se obrasci zlostavljanja u istima još uvijek ponavljaju.

Problem leži u tome što se sve jačim lijekovima pokušava promijeniti ponašanje mentalno oboljelih, dok bi se u stvarnosti trebao promijeniti način na koji društvo reagira i prihvaća bolest i invaliditet.

Kao društvo se nikada nismo zapitali što nas je to navelo da mentalno bolesne osobe i ljude s invaliditetom zatvaramo u razne institucije.

Etiketa luđaka često je usko vezana uz rasizam, homofobiju i seksizam. Do 70-tih godina homoseksualnost se smatrala bolešću i zločinom, a mnoge LGBT osobe bile su zatvarane u umobolnice i zatvore. Isto tako vjerovalo se kako je mentalna bolest drapetomanija jedini razlog što robovi žele pobjeći, a ženama je često bila dijagnosticirana histerija maternice.

Nažalost ove predrasude postoje i danas, te su tako u 21.st. nad zatvorenicama s invaliditetom koje su većinom siromašne i druge rase vrši prisilna sterilizacija.

Ono što svakako zabrinjava, a o čemu se ne govori dovoljno je policijska brutalnost nad osobama s invaliditetom.Između jedne polovice i jedne trećine ljudi ubijenih od strane policije bile su invalidne osobe.

Za Cheryl Green i osobe koje imaju traumatsku ozljedu mozga ovo nije samo puka statistika.

Ljudi s traumatskom ozljedom mozga često bivaju uhićeni i kriminalizirani zato što svojim ponašanjem ne reagiraju i ne odgovaraju onako kako policijski službenici od njih očekuju.

Stvar je u tome što društvo ljude sa invaliditetom i mentalnim poteškoćama i dalje smatra žrtvama nesretnih okolnosti koje treba liječiti i na njih gleda kao da su drugačiji i nesposobni pravilno razmišljati, komunicirati i živjeti poput ostalih. Sve dok se takvo razmišljanje ne promijeni i dalje će postojati gore navedeni problemi.

I sama Cheryl Green koja pati od traumatske ozljede mozga imala je vrlo neugodno iskustvo 2013. godine kad je krenula na putovanje avionom. Zbog ozljede koju je pretrpjela, promjena rutine izazivala je pretjeranu reakciju i osjećaj frustracije i bijesa kod nje. Upravo to se i dogodilo u avionu prije polijetanja. Kada je Cheryl burnije reagirala na promjene pilot je zaključio da je njezina reakcija neprimjerena te je nakon toga bila izbačena iz aviona. Poslije tog incidenta, Green je shvatila da jedino što ju je spasilo od uhićenja jest to da je sitna bjelkinja i cisrodna osoba.

Međutim nisu sve osobe s invaliditetom iste sreće kao ona.

Među uhićenicima je tri puta više osoba s invaliditetom i mentalnim poteškoćama, a zatvorski sustav im redovno uskraćuje njihova specifična prava. U zatvorima su im oduzimana invalidska kolica, uskraćena im je zdravstvena njega i lijekovi na recept, te su najčešće kažnjavani i izolirani. O svim tim teškoćama svjedoče sudionici AVID projekta.

Tijekom ove godine Ministarstvo pravosuđa prvi put je napokon priznalo diskriminaciju prema osobama s invaliditetom od strane policije, a na internetu izlazi sve više snimaka na kojima je vidljiva policijska brutalnost. Same žrtve počele su dijeliti svoje priče, snimke i fotografije te se tako glasno bore za svoja prava.

Činjenica je da u svakoj kulturi i zajednici postoje osobe s invaliditetom kojima su vrlo često uskraćena njihova osnovna prava. Ono što im preostaje je da nastave borbu za svoja temeljna ljudska prava kako bi mogli sretno i normalno živjeti u današnjem društvu.

Bitchmedia.org