Prilično sam začuđena današnjom popularnom kulturom i vrijednostima koje su, čini se, važne u društvu. Žene ne bi trebale biti osuđivane zbog svojih tijela ili lica. Žene se ne trebaju ponašati savršeno, i ne mislim da moraju izgledati savršeno. Kao da smo se na neki način vratili u viktorijansko doba, žene imaju bizarnu potrebu da ih se osuđuje kao družice za ševu. I to me živcira jer žene moraju biti više od toga, rekla je Shirley Manson u intervjuu početkom godine.

Pjevačica rock benda Garbage na svjetskoj sceni je od 1995. godine, kad su imali prvi veliki hit, „Only Happy When It Rains“. Osim vokalnih sposobnosti i prepoznatljiva izgleda – crvena kosa, crni tuš i crveni ruž – Shirley je poznata po tome što bez zadrške govori o brojnim tabu temama. Radilo se tu o ageismu, seksualnom zlostavljanju, samoozljeđivanju ili „samo“ feminizmu (a jedna je od onih koje se otvoreno izjašnjava kao feministica još od devedesetih), Shirley nema problema s dijeljenjem vlastitih iskustava s javnošću. Uostalom, i njezine su pjesme – jer Shirley ih i piše i producira – često otvarale feministička i queer pitanja – od „Sex Is Not The Enemy“, „I Think I’m Paranoid“ do „Androgyny“, „Cherry Lips“ pa sve do „Empty“.

Rođena je 26. kolovoza 1966. godine u Edinburghu. Kako je sama otkrila, već s 12 godina počela se samoozljeđivati zbog manjka  samopouzdanja, odnosno iskrivljene slike o svom izgledu.

“Počela sam se rezati čim sam postala svjesna svog tijela, onoga što imam i, još važnije, onoga što nemam. Nosila sam oštri predmet, najčešće nož, u cipelama. Rezala bih se kad bih se osjećala tužno, depresivno ili anksiozno”, rekla je.

Na njezinu je anksioznost utjecao i bullying koji je doživljavala u srednjoj školi.

“Zlostavljali su me jer sam bila blijeda riđokosa curica iz fine dobrostojeće obitelji. Bilo je prilično loše”, kaže.

Shirley_Manson_Performing_Live

Utjehu je pronašla u glazbi. Prvi angažman imala je kao pjevačica i klavijaturistica u bendu Goodbye Mr. McKenzie. Nakon nekoliko početnih uspješnica, promjene izdavačke kuće i imena benda – postali su Angelfish – te prvih spotova na MTV-ju, Shirley je zapazio Steve Marker, glazbenik i producent, koji ju je pozvao na audiciju za pjevačicu Garbagea, benda koji je okupljao s Dukeom Eriksonom i Butchom Vigom. Sva trojica bili su glazbeni producenti. Shirley ispočetka nije bila oduševljena ponudom.

“Dotad sam bila samo u bendovima koji su jako puno radili na tome da se probiju. Svirali smo na groznim mjestima i takva iskustva stvore svojevrsno gnušanje nad riječi „producent“. Moj stav prema njima u početku je bio: ‘Ne znate baš sve.’ Ali, kad sam počela raditi s njima, shvatila sam da ne samo da imaju iskustva u poslu, nego i da su strastveni prema glazbi koju stvaraju”, rekla je Shirley.

Bend se brzo uigrao pa je Shirley suautorica svih pjesama na albumu, a svaku je i koproducirala. „Garbage“ je izašao 1995. godine i prodao se u četiri milijuna primjeraka. Tri godine poslije, Manson je bila glavna autorica pjesama za album „Version 2.0“, a uslijedili su i uspješni albumi „Beautiful Garbage“ 2001., „Bleed Like Me“ 2005., „Not Your Kind Of  People“ 2012. i najnoviji, ovogodišnji „Strange Little Birds“.

garbage252cspinmagazine252c1997

Fokus javnosti otpočetka je bio gotovo isključivo na Shirley.

“Puno se toga svodilo na moj izgled. Imam snažnu osobnost i volim komunicirati, za razliku od ostalih članova benda. Jako puno pozornosti počelo je utjecati na mene. Mislila sam da nisam dovoljno lijepa, dovoljno mlada, nisam dovoljno ovo, nisam dovoljno ono, nisam dovoljno cool kao ona, nisam toliko jaka kao on. Srećom za mene, zaljubila sam se u predivne frontmenice. Pratila sam Patti Smith otpočetka, Chrissie Hynde, Marianne Faithfull, sve te žene koje su ostale aktivne u glazbi i koje su uspjele pobjeći od kaveza objektifikacije. One su me učile i shvatila sam da se mogu odmaknuti od tih očekivanja. Jer jedna je stvar to što me ljudi gledaju kao objekt, a druga kako ću se ja nositi s time. Ne moram igrati po tim pravilima. Kad sam to shvatila, bila sam slobodna.”

 

I danas često podržava kolegice, pa je tako izjavila kako „obožava Taylor Swift“ i ne razumije zašto ju toliko ljudi prezire, a divi se i Lady GaGi, Rihanni i Beyonce. Manson često govori o make upu te priznaje da je o njemu ovisna.

“U osnovnoj školi glumila sam vješticu u predstavi „Čarobnjak iz Oza“. Sjećam se da sam stajala pred ogledalom, lica namazanog zelenom bojom i s puno crne oko očiju, i pomislila sam: ‘Nikad nisam izgledala bolje.'”

Bez crnog tuša ne izlazi iz kuće, a obožava ga kombinirati s crvenim ružem. Doduše, odnedavno ima ružičastu kosu pa kaže kako ga rjeđe koristi.

Make up ne koristim zato da bih privukla ljude, nego da bi ih odbila od sebe. Nosim šminku kao ratne boje. Ne vjerujem u trunčicu pudera i sjajila – želim izraziti stav.

Manson je kroz cijelu karijeru davala do znanja da je feministica – i prije nego što je to bilo cool. Nedavno je izjavila kako se osjeća da je „njezina generacija kriva za današnji seksizam“.

“Trebale smo novim generacijama reći da moraju ostati budne i na oprezu, paziti da osiguraju svoja prava svaki dan. Reci kad vidiš nepravdu i iskusiš seksizam! Nismo to napravile jer smo mislile da će stakleni strop koji smo probile ostati otvoren. To se nije dogodilo. Imam osjećaj da smo nazadovali”,  rekla je.

Osim seksizma, koji redovito proziva, u posljednje je vrijeme počela govoriti o ageismu s kojim se susreće sve češće. Iskreno kaže kako pokušava ne razmišljati o tome što ljudi misle o tome da je ušla u 50., „no nije lako kad kažu da izgledam odvratno i da trebam prestati nastupati“. Inače, ostali članovi benda imaju 57, 60 i 65 godina – ali oni se s tim komentarima nisu susreli.

“Sustav želi da žene budu infantilne. Žele da ostanemo dovoljno mlade, dovoljno lijepe i dovoljno mršave. To sustavu odgovara. (…) Moj bend i ja nismo mladi, ali nismo bili ni kad smo počinjali. U nama još vidim buntovnički duh koji nam ne da da sjedimo i šutimo.”