Zajednički rad znanstvenika iz Izraela, Njemačke i Švicarske rezultirao je novim spoznajama o (ne)postojanju muškog i ženskog mozga. Autori istraživanja u opisu značajnosti studije navode sljedeće:

“Spolne/rodne razlike među mozgovima društveno su važna tema jer se njihovo pretpostavljeno postojanje koristi kao argument kojim se dokazuje da ljudi pripadaju u dvije jasno definirane kategorije – i to ne samo kada je riječ o njihovim genitalijama – te se kao takav koristi kako bi se opravdale razlike u odnosu prema muškarcima i ženama. Ovdje smo prikazali da iako spolne/rodne razlike u mozgu i ponašanju postoje, ljudi i ljudski mozgovi čine jedinstvene mozaike obilježja, od kojih su neka učestalija kod muškaraca, a nego kod žena i obrnuto, dok su neka podjednako učestala u obje skupine. Naši rezultati demonstriraju kako bez obzira na razloge zabilježenih spolnih/rodnih razlika u mozgu i ponašanju  (genetika ili odgoj), ljudski mozgovi ne mogu biti kategorizirani u dvije kategorije ženskog i muškog mozga.”

Reakcija na rezultate istraživanja ne manjka, pa je tako dio znanstvene zajednice objavio radove koji propitkuju i kritiziraju metodologijufokus istraživanja i način korištenja terminologije u studiji u svrhu kategorizacije predmeta istraživanja.

Kao odgovor na navedene kritike jedna od autorica, Daphna Joel, u suradnji s profesoricom Anne Fausto-Sterling objavila je popratni članak u kojem se osvrnula na originalno istraživanje i kritike.

ZNAČAJ ISTRAŽIVANJA ZA FEMINIZAM I UNAPRJEĐIVANJE POIMANJA RODA

Argument dihotomije muškog i ženskog mozga povijesno se koristio kako bi se opravdao seksitički odnos društva prema ženama. Primjerice, razlika u veličini između mozgova žena i muškaraca korištena je kao dokaz ženske intelektualne inferioronsti još od začetaka (za to vrijeme) znanstvenog proučavanja mozga, kao što je slučaj s Paulom Brocom i Gustavom Le BonomDarwin u svojoj teoriji evolucije, koja će postati temelj moderne genetike i biologije, također pronalazi inspiraciju za mizoginiju koja je krasila duh vremena, zagovarajući ideju o ženama kao inferiornim bićima čiji su mentalni i intelektualni kapaciteti ravni onima životinja ili male djece.

Opasnosti biološkog determinizma i stereotipa koji iz njega proizlaze nisu novost niti su neistražene teme. Ignoriranjem utjecaja odgoja, rodnih uloga i društvenih normi na kogniciju stvara se začarani krug koji podržava ideju o rodnoj dihotomiji mozga. Klasičan primjer je mit o muškom talentu za matematiku. Prema ovom mitu, muškarci su prirodno nadareniji za matematiku od žena zbog načina funkcioniranja njihovih mozgova. No, pokazalo se kako rodne razlike u matematičkim sposobnostima ne postoje, već kako negativni stereotip o ženama kao lošim matematičarkama djevojčicama usađuje uvjerenje kako je matematika područje za koje nisu prirodno talentirane te dovodi do lošijih rezultata u tom područuju.

Zato je istraživanje Joel i suradnika toliko važno. Kao što navodi Rebecca Koon u svom članku Binarnost je divna stvar za odbaciti: novo istraživanje odbacuje ideju muškog i ženskog mozga, istraživanja koja propitkuju biološki determinizam te spolnu i rodnu binarnost korisna su čak i kada su nesavršena. Odbacivanjem koncepta muškog i ženskog mozga otvara prostor za preispitivanje uvriježenih uvjerenja o tome što konstituira “tipično ženska” i “tipično muška” područja, stilove razmišljanja, sposobnosti i interese. Rezultati istraživanja pozivaju na drugačije sagledavanje razlika u ponašanju, upućujući na ulogu socijalizacije i rodnih stereotipa koji koče i ograničavaju i žene i muškarce odgajajući ih u uvjerenju da su biološki predodređeni za uspjeh u jednom, a neuspjeh u nekom drugom području.

Nadalje, istraživanje nas navodi i na propitkivanje pojma roda i same rodne binarnosti. Ako je svaki mozak mozaik karakteristika koje se više pripisuju jednom ili drugom rodu, tada koncepti transrodnosti i rodne nebinarnosti dobivaju novo uporište u borbi protiv onih koji poriču njihov legitimitet, ovaj put u području neuroznanosti. Ako normaliziramo ideju da mozak sam po sebi nije određen rodnom binarnošću, tada još neupitnija postaje valjanost činjenice da se neke osobe ne identificiraju s rodom kojim im je pripisan pri rođenju, dok druge svoj identitet ne vežu isključivo uz jednu od ove dvije kategorije.

Ovakav pomak prirodnih i medicinskih znanosti prema poimanju roda kao spektra svakako je ohrabrujuć pokazatelj da bi u budućnosti ove grane znanosti mogle pomoći u osvještenijem, inkluzivnijem i odgovornijem pristupu istraživanjima rodne tematike, kao i u borbi za rodnu ravnopravnost.