Mia Oremović: jedna od prvih diva hrvatskog filma

Mia Oremović jedna je od najvećih hrvatskih kazališnih i filmskih glumica. U karijeri dugoj čak 66 godina ostvarila se u mnogo različitih uloga, ali najzapamćenija je ipak ostala po ulozi tragikomične Mine u filmu Kreše Golika, Tko pjeva zlo ne misli.

Rođena je u Požegi  31.7.1918., gdje je odrasla na bakinom imanju pokraj rijeke Orljave. Pisati je naučila već s četiri godine igrajući se s dječakom koji joj je šibama od vrbe po podu slagao slova.

S roditeljima se 1925. odselila u Zagreb. Mijina majka je inzistirala na tome da nakon gimnazije upiše Medicinski fakultet, no ona je htjela upisati Školu za primijenjenu umjetnost. Tada se posvađala s roditeljima, napisala im pismo i otišla od kuće. Znala je da neće biti sretna ako živi snove svojih roditelja.

 „Kako sam odrastala i sazrijevala shvaćala sam da moram učiniti onako kako želim. Napisala sam im pismo u kojem je pisalo: dragi tata i mama, ja neću studirati ono što je vama po volji, odlazim u školu za primijenjenu umjetnost “, izjavila je jednom prilikom za Nacional

Zavoljela je slikarstvo, a kad je postala glumica slikala je plakate za predstave. Za sebe je govorila da je na granici između slikarice i glumice.

Osim Škole za primijenjenu umjetnost, upisala je i Školu dramskih umjetnosti Branka Gavelle.

Uzdržavala se statirajući u operama i baletima. U kazalištu se susrela s nekim važnijim imenima poput Bele Krleže s kojom je nastupala u komediji Gospođa ministarka. Njezin se tekst sastojao od samo jedne rečenice, no ta joj je rečenica mnogo značila jer je bila korak prema važnijim ulogama.

Živjela je u unajmljenoj sobi s kolegicom koja je oko kreveta imala gomilu knjiga. Mia je oko kreveta imala igračke i cvijeće. Zbog toga ju je kolegica jednom zgodom pitala: „Zar ne želiš postati glumica?“ Njezin odgovor je bio: „Pa želim. Ovo je gluma – igra.“

Kao filmska glumica debitirala je 1952. u filmu U oluji  gdje je tumačila Rosu, udovicu koja je u Drugom svjetskom ratu ostala bez muža. Kritičari su je za ovu ulogu iznimno pohvalili. Tijekom snimanja filma, vlasti su im zabranile da se s  glavnim glumcem poljubi u usta. Morali su to izbaciti iz scenarija. Zbog toga su snimili poljubac u vrat koji je ispao još efektnije i seksepilnije.

Za epizodnu ulogu u filmu Nikole Tanhofera, H-8 na Pulskom filmskom festivalu 1958. dobila je Zlatnu arenu.

 „Htjela bih dobiti neku literalno vrijednu ulogu u kojoj bih tumačila suvremenu ženu s više temperamenta i krvi nego što su to obično žene u našim filmovima “,  izjavila je za Yugopapir 1959. godine

Želja joj se uskoro ostvarila ulogom prve mame u filmu Kreše Golika Imam dvije mame i dva tate za koju je u konačnici 1968. dobila i Zlatnu arenu, ovoga puta za glavnu žensku ulogu. Uloga tumači rastavljenu, preopterećenu ženu koja radi u uredu, a kad dođe kući mora voditi brigu o djeci i novome mužu. Razvija frustracije i ljubomoru prema novoj ženi bivšeg supruga te jasno pokazuje probleme tadašnjih modernih žena koji se, nažalost, nisu značajno promijenili ni do današnjega dana.

Republika Hrvatska dodijelila joj je 1996. nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, a Udruženje hrvatskih filmskih redatelja joj je 2002. dodijelilo nagradu Fabijan Šovagović, također za životno djelo.

Mia Oremović živjela je u eri koja je za nju bila preuska, međutim, uspjela je iza sebe ostaviti veliko umjetničko bogatstvo. Umrla je u 92. godini života, a pokopana je u grobnicu Hrvatskog društva dramskih umjetnika na Mirogoju.