Ljubav nije modre boje inicijativa je studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta koje svojim aktivizmom želje destigmatizirati pričanje o rodno uvjetovanom nasilju i približiti temu široj javnosti. Mia Kevo, Nikolina Kovačić, Ana Rukavina i Mia Stefanović, inicijatorice, odlučile su svoje znanje i dosadašnje iskustvo podijeliti u intervjuu.

Kako stoji na vašoj Facebook stranici, Ljubav nije modre boje projekt je koji kao cilj ima osvijestiti široku javnost o rodno uvjetovanom nasilju, kako fizičkom, tako i psihičkom. Kako ste došle na ideju da pokrenete ovaj projekt i koliko utjecaja na razvitak projekta imaju i vaša osobna iskustva?

Nikolina: Tako je. Ideja za pokretanje ovog projekta bila je potaknuta predavanjima koja slušamo na fakultetu. Dubljim razmišljanjem i diskutiranjem o ovoj tematici u nama se javila želja za akcijom i sudjelovanjem u promjeni. Oduvijek smo bile osobno uključene i zainteresirane za temu rodno uvjetovanog nasilja, čitale smo, promišljale i educirale se, ali u tom trenutku nam se javila želja da realiziramo svoj projekt, projekt koji će se razlikovati od ostalih, koji će se obratiti javnosti na neki drugi način, drugim metodama i medijima. Utjecaja na samu ideju projekta imala su i naša vlastita iskustva. Kao četiri mlade žene nismo ni mi imune na navedene oblike nasilja te naša vlastita iskustva na pomažu u umjeravanju aktivnosti koje radimo te također možemo pružiti podršku i bolje razumjeti priče drugih ljudi koji su doživjeli neki oblik nasilja.

Ana: Mene je osobno uvijek zanimala bilo koja tema koja se veže uz borbu za jednakost žena pa tako i ova priča rodno uvjetovanog nasilja. Kako sam se oduvijek interesirala za ovu i druge teme sličnog sadržaja postala sam poprilično svjesna koliko su česti slučajevi nasilja. Zaista mislim da sam doživjela brojne oblike rodno uvjetovanog nasilja kao i većina žena. Ono što je najčešće i što me potaknulo na dublje promišljanje jest količina seksualnog uznemiravanja, znate, ono, šlatanje u klubu, prolaženje do WC-a u gužvi pa te makne s puta tako da te uhvati s obje ruke oko bokova i tako te stvari. Ogromna količina ne poštivanja nečijeg osobnog prostora i potpuna objektifikacija žene.

 

Smatrate li da su teme o rodno uvjetovanom nasilju tabuizirane, da se o njima malo priča, da su mladi generalno loše informirani o tome?

Nikolina: Smatramo da ove teme jesu tabuizirane s obzirom na to da živimo u i dalje poprilično konzervativnom društvu gdje se o nekim temama jednostavno ne priča jer nije takav običaj ili se smatra da nije pristojno zadirati u tuđu privatnost jer što se događa između nečija četiri zida – to je njihova stvar. Takvo razmišljanje i vodi do toga da se stavovi javnosti temelje na mitovima te je jedan od ciljeva našeg projekta razbiti te mitove temeljene na stereotipima i pružiti točne i znanstveno dokazane informacije. S obzirom na to da mladi svakodnevno primaju mnoštvo informacija putem interneta od kojih je ponekad teško raspoznati što je od toga vjerodostojno, pristupamo im putem društvenih mreža što je najlakši, najbezbolniji i njima najbliži način za pružanje informacija o rodno uvjetovanom nasilju.

Mia K.: Da, na faksu smo jako puno učile/i o obiteljskom nasilju i nasilju u intimnim partnerskim vezama kao obliku najčešćeg nasilja nad ženama, a ono što je bila zapanjujuća činjenica jest da žene u nasilnom intimnom odnosu ostaju u prosjeku 6 godina. Važan čimbenik tolikog trajanja tog perioda je upravo ideja da ono što je u obitelji ostaje u obitelji te se treba rješavati između članova/ica. Da ne pričamo tek o psihičkom nasilju koje je zaista vrlo slabo pokriveno područje, posebno među mladima koji recimo razna kontrolirajuća ponašanja smatraju normalnim dijelom veze.

Mia S.: Da se nadovežem, recimo slučajevi seksualnog nasilja imaju iznimno veliku tamnu brojku prijavljivanja upravo zbog prirode kaznenih djela. Djela koja su jako osjetljive i intimne prirode, ali i velikim dijelom zbog raznih mitova o seksualnom nasilju koji su predominantno mišljenje većine pa tako i suda, policije i drugih službi. Tema seksualnog nasilja je iznimno tabuizirana, mladi pa tako i šira javnost nisu informirani o temi te se njihova mišljenja i uvjerenja temelje na mitovima.

 

Što mislite da je najproblematičnija točka o informiranju o rodno uvjetovanom nasilju? Kako mislite da generalno ljudi ophode činjenicom da ih se informira o nečemu što smatraju samorazumljivim, dok iz recentnog primjera ubijene Kristine K. vidimo da ljudi i dalje nisu svjesni problematike rodno uvjetovanog nasilja?

Mia K.: Utopijski je razmišljati da je nasilje moguće iskorijeniti, njega je uvijek bilo i uvijek će ga biti. Međutim, dok god na njega gledamo kao na nečiji privatan problem zapravo sudjelujemo u podržavanju kulture nasilja. Odgovornost je svih nas da se ne oglušimo na bilo koji oblik nasilja. Konkretan primjer Kristine K. govori sam za sebe. Dojma sam je da je medijski to bilo popraćeno na način “brigo moja pređi na drugoga” i zapravo kao da je u fokusu bilo prebacivanje odgovornosti s institucije na instituciju. Sud krivi policiju, policija sud i tako u krug, što je tragično. Jedan mladi život je ugašen. S druge strane imamo prikaz počinitelja uz kojeg se vežu razni monstruozni epiteti. Dok god kao društvo imamo percepciju da je čista retribucija rješenje i dok god ne ponudimo čitav dijapazon određenih mjera, intervencija, zaštite, podrške, tretmana kao prema žrtvama, tako i prema počiniteljima, nismo zapravo ništa napravile/i. Nasilje kao tema je izuzetno osjetljiva, posebice kada se radi o partnerskim odnosima. Sklone/i smo opravdavati različita ponašanja i stavljati ista u kategoriju “ljubavi”. No, nekako mislim da je vrlo važno podsjetiti sve d jea, kada se radi o nasilju, to uvijek stvar moći i kontrole, nikada ljubavi. Najproblematičnija točka informiranja o rodno uvjetovanom nasilju je ta što ljude educirate o tome, to može u ljudima biti bolno i prisjetiti ih na neka vlastita iskustva, a zapravo svjesne/i ste da ne možete tim istim ljudima ponuditi i podršku koja im je potrebna. No i samo osvještavanje ljudi ima svoju težinu i zasigurno je vrijedno.

 

Često preko medija čujemo kako se žrtve rodno uvjetovanog nasilja i uznemiravanja same krivi za nasilje i gleda ih se kao katalizatore za počinjeno nasilje. U ovakvim slučajevima, koje korake je najbolje poduzeti kako bi se pomoglo žrtvama koje se dodatno stigmatizira kroz okolinu i medije da pričaju o svojim iskustvima?

Mia K.: Za početak terminologija koju koristimo, jer mislimo da je od velike važnosti. Nama se čini da je puno prikladniji termin od “žrtve” “osoba koja je preživjela nasilje”. Uz termin žrtva ljudi često vežu konotacije kao što su ranjivost i bespomoćnost. “Osoba koja je preživjela nasilje” daje drugu perspektivu i nekako je “empowering”. Sigurne smo da to mijenja perspektivu osobe koja je to preživjela o samoj sebi, ali i perspektivu drugih osoba prema njoj. Prečesto olako koristimo terminologiju i lijepimo etikete, a zaboravljamo kako ponekad samo nijanse u riječima čine ogromnu razliku. Osnaživanje i sustav podrške je nešto što je vrlo bitno u ovome području. Osvijestiti da je nasilje dio životnog iskustva određene osobe, ali da je to nešto iz čega se može izaći. Pod podrškom ne mislimo samo na institucije i NGO-e koji se time bave već i samu emocionalnu podršku primarne obitelji ili drugih ljudi. Izlazak iz kruga nasilja zasigurno nije banalan, niti lagan i jednostavan.

Nikolina: Smatramo da je iznimno važno educirati osoblje iz područja socijalne skrbi, policije, zdravstva, pravnog sustava, educirati sve koji dolaze u doticaj sa žrtvama rodno uvjetovanog nasilja (RUN), kao oblika nasilja posebne etiologije i fenomenologije. Kako smo već rekle, RUN potiču i održavaju mitovi na kojima se temelje mišljenja i vrijednosti javnosti. Dio te javnosti su i stručnjaci i osoblje iz raznih područja, ti ljudi nisu cijepljeni od osobnih uvjerenja i stavova na radnom mjestu, a to je jako kritično ako gledamo ovakav tip nasilja.

Ana: Da, mnoge osobe koje su preživjele nasilje, posebno seksualno prolaze kroz proces prijavljivanja, ispitivanja, suđenja i izađu potpuno istraumatizirane pitanjima, pristupom, cijelom procedurom istrage. Izađu iz procesa osjećajući se više bespomoćno nego na početku.

 

Budući da se kod rodno uvjetovanog nasilja u velikoj mjeri govori o cis ženama koje trpe nasilje zbog toksičnih patrijarhalnih obrazaca koje muškarci prisvoje, koliko često se govori i o osvješćivanju o nasilju nad trans i rodno varijantnim ženama, homoseksualnim i biseksualnim ženama u nasilnim partnerskim vezama, ženama raznih rasa i ne-bijelih etničkih identiteta te različitih vjeroispovijesti? Koje su najbolje taktike da bi se njima omogućila pomoć i društvena integracija koju nemaju zbog svojih marginaliziranih identiteta?

Ana: Da, ja mislim kako je to jedan od većih problema ovog nekog modernog, zapadnog feminizma danas, veliki se naglasak uglavnom stavlja na cis, heteroseksualne, bijele žene i njihovu borbu, dok se druge konstrukte, na kojima je također zasnovana određena nejednakost, stavlja u drugi plan. Kad razmišljam o tome, moderan zapadni feminizam krenuo je stopama patrijarhata. Na jednom polu se nalazi patrijarhat koji se zasniva na cis, heteroseksualnim, bijelim muškarcima koji velikim udjelom čine zapadni patrijarhat. No, s druge strane pola nalazi se zapadni feminizam čija se borba zapravo u svojoj suštini zasniva na kategorijama cis, heteroseksualna, bijela žena. Polovi su različiti po spolu. Neoliberalni feminizam ignorira borbu na drugim frontama, ekskluzivno uključuje gore navedene kategorije. Patrijarhat je velikim udjelom stvorio društvo i sustav u kojem živimo, na zapadu se to odnosi na muškarce u kategoriji cis, bijelac, heteroseksualan, kršćanin pa tako ovaj feminizam ide stopama patrijarhata uključujući samo par rigidnih kategorija u borbu za jednakost. Recimo, visoko obrazovanje jedna je od točki borbe za zapadni, moderni feminizam, ali ono što se ne uzima u obzir jest da je prevalencija institucionalnog rasizma iznimno visoka, posebno u obrazovnom sustavu. Tako da, zaista mislim da se o tome premalo priča, kao da se zanemaruje koliko su konstrukti roda, seksualnosti, rase, vjeroispovijesti iznimno važni u stvaranju netrpeljivosti i nasilja te koliko su ti konstrukti međusobno povezani i ni u kojem slučaju ne mogu biti odvojeni. Teško je reći što treba učiniti za te žene koje ne spadaju u ovu kategoriju. Potrebno se boriti protiv raznih oblika opresije, shvatiti da niti jedan oblik opresije ne stoji sam i nije manje ili više važan oblik. Žene koje imaju privilegiju biti unutar potpuno prihvaćene kategorije tu privilegiju moraju koristiti kako bi pomogle drugima, trebaju imati osobnu odgovornost za to. Potrebna je senzibilizacija društva na ovu temu, promicanje raznolikosti kao bogatstva i ideje kojoj se treba težiti.

 

Iz razgovora o rodno uvjetovanom nasilju izostavljaju se i muškarci raznih identiteta koji trpe nasilje zbog svoje nenormativnosti. Kako vidite da je moguće uključiti i muškarce u to i postoje li problemi u uključivanju muškaraca po ovom pitanju?

Ana: Naša borba tijekom razrade ideje ovog projekta upravo i je bila vezana za sam pojam rodno uvjetovanog nasilja, postavilo nam se pitanje uključuje li to i muškarce ili se samo odnosi na žene jer je, kako samo ime kaže, to nasilje uzrokovano rodom osobe, a kako si i sam naveo često se radi o internalizaciji patrijarhalnih obrazaca koji prevladavaju u društvu. No, zaključak je bio da patrijarhalni obrasci utječu i na muškarce, način na koji oni sebe vide i kako vide svijet oko sebe, dakle na intrapersonalnoj i interpersonalnoj razini. Smatramo kako je rod ključan konstrukt u cijelom promišljanju. Rod ne bi trebao predstavljati čvrsti, nefluidni konstrukt pa tako niti jedan čvrsti identitet, međutim živimo u društvu i kulturi koja pretežno stavlja znak jednakosti između spola i roda te svakoga tko iskače iz tog obrasca na neki način diskriminira, a to u mnogim slučajevima vodi i do nasilja. Često se takve muškarce izostavlja iz priče o rodno uvjetovanom nasilju, ali upravo je to jedan od pokazatelja jakosti patrijarhata. Pa tako, summa summarum, u ovom je slučaju rod nešto što uvjetuje nasilje nad drugom osobom, stoga rodno uvjetovano nasilje definitivno uključuje i muškarce. Smatramo kako je iznimno važno vršiti stalno informiranje javnosti, potaknuti dodatno senzibiliziranje vezano uz ovu temu. Također, potrebno je ponuditi dovoljnu potporu i empatiju žrtvama ovakvog nasilja kako bi i oni sami skupili dovoljno hrabrosti za istupanje u javnost o vlastitim iskustvima. Istupanjem u javnost stvara se svijest da ovakvi oblici nasilja zaista postoje te će i druge osobe koje su bile žrtve istupiti stvarajući prostor za ovu pojavu. Samom demarginalizacijom ove pojave lančano će doći do stvaranja mnogih NGO-ova, inicijativa, zakona i slično. Sve je to jedan iznimno dugotrajan proces, no negdje se mora početi.

 

U subotu, 11. ožujka, u Katranu ste održale svoju prvu akciju gdje ste dijelile kartice s porukama na kojima su stajale osnovne informacije o seksualnom uznemiravanju i rodno uvjetovanom nasilju. Smatrate li da je akcija uspješno prošla i vidite li se u budućnosti da ćete raditi slične intervencije, ili planirate svoj aktivizam preusmjeriti u druga područja poput tribina ili online informativnih letaka?

Mia S.: Obostrano zadovoljstvo – tako bismo najlakše mogle opisati osjećaje i razmišljanja nakon provedene akcije. Doživjele smo izrazitu zainteresiranost, susretljivost i riječi pohvale od djevojaka kojima smo dijelile kartice te samim time smatramo kako je akcija uspješno realizirana. Mi smo se odlično zabavile, podružile, imale priliku čuti različita iskustva ljudi, vidjeti na koji način oni doživljavaju što je to seksualno uznemiravanje te dobiti vrijedna znanja i temelje za stvaranje nekih budućih akcija.

 

Gdje vidite ovaj projekt u budućnosti? Vidite li se i dalje u aktivističkim vodama, vidite li kako projekt dobiva još veću platformu?

Mia S.: Svjesne smo da je svaki početak težak, da treba puno rada, želje i volje i ono što sa sigurnošću možemo reći jest da toga imamo. Neki budući planovi, koraci , želje i ideje naravno da postoje, no naš primarni cilj jest da sam projekt i njegove aktivnosti ispričaju našu priču, a samim time potaknu i druge na djelovanje.

Nikolina: Svakakve želje i pozdrave mi imamo za budućnost, posebno vezano za socijalno-pedagoški rad sa ženama, što nam je svima i struka. Neki planiraju i diplomske na temu (smijeh), ali vidjet ćemo, korak po korak.

Ana: To je na mene mislila za diplomski! Da, ja bih se definitivno bavila ovim područjem, posebno ženama žrtvama obiteljskog nasilja, trgovanja ljudima, ženama žrtvama kaznenih djela i slično pa mi je ovaj projekt jako dobar za daljnje profesionalno usmjeravanje. A za aktivizam sam uvijek!

 

Imate li već planove za buduće akcije ili projekte za Ljubav nije modre boje?

Mia K.: Kroz naredni period imamo predviđene dvije aktivnosti. Jedna je “štrik iskustava” na koji ćemo postaviti informacije o psihičkom nasilju te će ljudi moći napisati na papirić svoja iskustva i zakačiti ih na štrik. O psihičkom nasilju se vrlo malo zna, a posljedice mogu biti vrlo teške kao i kod drugih oblika nasilja. Ideja je bila da ljudi mogu anonimno podijeliti svoja iskustva, pročitati tuđa i dobiti informacije o toj vrsti nasilja. Zadnja planirana aktivnost vezana je uz fizičko nasilje. Mislimo da je angažirana umjetnost dobar alat za osvještavanje i dopiranje do ljudi pa smo se zato u ovom slučaju odvažile na performans.

Ana: Sve ostalo što projekt sadržava jest senzibilizacija i informiranje putem naše Facebook stranice gdje će biti dokumentirane i te aktivnosti.

 

Ukoliko čitateljice/i imaju još kakva pitanja, kako je najbolje doći do vas? Jeste li trenutno otvorene i za nove članice/ove ili planirate to biti u što skorijoj budućnosti?

Mia S.: Za bilo kakvu informaciju, savjet, pomoć ili podršku svi zainteresirani mogu nam se javiti na e-mail adresu ljubavnijemodreboje@gmail.com ili putem službene Facebook stranice. Budući da se radi o studentskom projektu, u ovoj fazi razvoja samog projekta i izvođenja pojedinih aktivnosti previđena je aktivnost i djelovanje nas četiri. No mišljenja smo da svaki projekt, akcija jest rezultat je grupnog djelovanja većeg broja ljudi, u ovom slučaju zainteresiranih građana. Stoga pozivamo sve zainteresirane da nas prate putem Facebook stranice, komentiraju, dijele i lajkaju te s nama grade ovu predivnu priču i budu podrška svemu što nas još na tom putu očekuje.

Nikolina: Isto tako pozivamo sve udruge, portale, inicijative na daljnje udruživanje snaga!