bachmann_1

“Ništa ljepše pod suncem nego biti pod suncem…”

Austrijska pjesnikinja, spisateljica i prevoditeljica, na glasu kao velika liričarka, u vrijeme poslijeratne Europe pisala je mnoge pjesme, radio igre, priče i romane kasnije prepoznate kao veliki uspjeh. Svojim stvaralaštvom fascinirala je i spisatelje/ice i čitatelje/ice koji/e su u njezinoj urbanoj poeziji modernog izričaja prepoznali/e raznovrstan i dinamičan književni rad.

Ingeborg Bachmann, rođena je 25. lipnja 1926. godine u Klagenfurtu u Austriji. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, studirala je filozofiju, psihologiju, germanistiku i pravo u Innsbrucku, Grazu i Beču. Dva događaja su potaknula njezinu književnu karijeru; prvi je doktorska disertacija na temu “Kritički prijem egzistencijalne filozofije Martina Heideggera” (1950.), a drugi dvije godine ranije konstatiran nesretnom ljubavlju dva pisca. Tada zapravo započinje njezin književni izričaj koji je kasnije prepoznat u austrijskom području, višestruko nagrađen.

Tematika njezinog književnog izričaja tog vremena je obuhvaćala s jedne strane političko angažirano pjesništvo, a s druge promišljanje o ratu, kritiziranje potrošačkog društva, opisivanje prirode te isticanje ljubavi i slobode. Pisala je slobodnim stihom, heksametrima i rimovanim osmercima. Nagrada „Ingeborg Bachmann“ dodjeljuje se od 1977. godine, kao jedna od najvažnijih književnih nagrada njemačkoga govornog područja.

„Pisac je – to je u njegovoj prirodi – cijelim svojim bićem upućen jednom ti, nekome kome bi rado priopćio svoje iskustvo o čovjeku (ili svoje iskustvo o stvarima svijeta i vremena, da, i o tome, ali osobito o čovjeku), koji bi mogao biti on sam ili drugi i gdje je on sam i drugi najviše čovjek. Ispruživši sva ticala, opipava oblik svijeta, crte čovjeka u tom vremenu. Kako se osjeća, što se misli i kako djeluje? Koje su strasti, koje brige, nade,…? Ti, dakle, može biti on, ona, ono i mi i vi. Preostaje pitati o ja, tko je onaj tko govori.“

Ingeborg_Bachmann 2

2014. godine je po prvi put u Hrvatskoj objavljena njezina knjiga poezija „U oluji ruža“, u prijevodu Trude Stamać koja navodi da je Bachmann govorila o ‘literaturi kao utopiji’ a i primjećuje se njezino povjerenje u ljudski rod, jer je smatrala da čovjek ima puno zadataka u svijetu. Napominje da je pjesnikinja pružila čitateljima/cama moderan pogled na svijet uz korištenje starih literarnih navika.

Također, prevoditeljica navodi da je „neki smatraju rodonačelnicom tzv. ženskog pisma, a definitivno je nastupala i kao savjest austrijskog naroda. Njezina poezija bila je i psihogram, prikaz osobne sudbine, ali se danas može čitati oslobođena od tog aspekta“.

Kroz čitanje njezinih pjesama, može se prepoznati specifičan refleksivan, romantičan i emotivan ton njezinog izričaja, obraćajući pritom pažnju  na vokabular, svjesna moći, utjecaja i važnosti lirskoga govora.

Umrla je 17. listopada 1973. godine u svome stanu u Rimu, od posljedica požara koji je izazvao opušak njene cigarete.

„Ali kao Orfej poznajem

Život na onoj strani smrti

i plavi mi se

Tvoje zauvijek zatvoreno oko.“