Legenda kaže kako je upravo riječi iz naslova veliki američki predsjednik Abraham Lincoln uputio glasovitoj ženskoj književnici 19. stoljeća prilikom njihovog susreta 1862. godine. S visinom od svega 150 cm, Beecher Stowe je uistinu bila niska rastom, no to je ujedno jedina njena karakteristika koja bi se na ikoji način mogla protumačiti „malenom“. Tijekom svoje plodne spisateljske karijere, Stowe je napisala preko 30 romana, uključujući poznatu knjigu o kojoj je riječ u naslovu – Čiča Tominu kolibu (1852.), te brojne članke, eseje i priče koji su izlazili u tadašnjim američkim magazinima.  Osim što je bila iznimno utjecajna književnica, čija je najpopularnija knjiga odmah postala bestseler s preko 350 000 kopija prodanih u SAD-u u prvoj godini publikacije, Harriet Beecher Stowe bila je i filantropkinja, društvena aktivistkinja i abolicionistkinja koja je gorljivo podržavala rad takozvane „podzemne željeznice“, sistema tajnih prolaza i takozvanih sigurnih kuća koje su u 19. stoljeću, uz pomoć abolicionista i ostalih simpatizera, koristili odbjegli robovi kako bi se domogli slobode u Kanadi. Rat o kojem je Lincoln govorio kada je spomenute riječi navodno uputio poznatoj autorici jest, dakako, američki građanski rat koji se vodio od 1861. do 1865. a kojeg je potaknulo upravo pitanje moralnosti i opravdanosti institucije ropstva na američkom teritoriju 19. stoljeća.

Harriet Elisabeth Beecher Stowe rođena je 14. lipnja 1811. godine u Litchfieldu, Connecticutu, kao sedmo od trinaestoro djece poznatog kalvinističkog svećenika i zagovornika emancipacije robova u SAD-u Lymana Beechera. Harrietina majka Roxanna (Foote), obrazovana žena koja je iz zadovoljstva čitala matematičke i znanstvene studije, umrla je kada je poznatoj američkoj spisateljici bilo tek pet godina.

Zahvaljujući ocu, sva djeca obitelji Beecher bila su obrazovana. Isprva je Harriet pohađala Sarah Peirce Litchfield akademiju u kojoj je dobila ograničeno obrazovanje, kakvo je u 19. stoljeću tradicionalno bilo namijenjeno ženama. No, 1824. godine seli se u Hartford u Connecticutu  gdje pohađa Hartford Female Seminary, školu koju je osnovala njena starija sestra Catharine i koja je predstavljala jednu od prvih institucija koja je u 19. stoljeću ženama nudila visoko obrazovanje. Tamo je Harriet dobila obrazovanje koje je u to vrijeme bilo rezervirano samo za muškarce i koje se, između ostalog, fokusiralo na filozofiju, teologiju, jezike i matematiku. S vremenom, Harriet je postala i učiteljica u sestrinoj školi. Catharine Beecher imala je golem utjecaj na svoju mlađu sestru tako što joj je usadila osjećaj moralne snage i ideju da  žene čak i kroz tradicionalne uloge koje im je društvo namijenilo mogu transformirati i iskupiti američku kulturu i društvo. Ovaj utjecaj oblikovat će etički impuls kasnijeg Stoweinog književnog stvaralaštva.

Godine 1832., Harriet se s ostatkom obitelji preselila u Cincinnati, Ohio, gdje je nastavila raditi u školi Western Female Institute koju je također osnovala njena sestra Catharine. Cincinnati je u to vrijeme bio u ekonomskom procvatu, što je privlačilo mnoge slobodne crnce i irske imigrante te 1929. godine dovelo do nereda kojima su se Irci pokušali riješiti afro-američke konkurencije. Stowe je za svog boravka u gradu upoznala mnoge Afro-Amerikance koji su spomenute nerede preživjeli te čija su iskustva doprinijela njenom kasnijem pisanju o ropstvu. U Cincinnatiju se Stowe priključila i književno-društvenom klubu Semi-Colon, gdje je upoznala svojeg budućeg supruga Calvina Ellisa Stowea, profesora biblijske književnosti u teološkom sjemeništu kojim je predsjedavao Harrietin otac. Calvin je bio gorljivi kritičar robovlasničkog sistema te je, zajedno sa Harriet, podupirao rad „podzemne željeznice“, skrivajući odbjegle robove iz Kentuckyja i Virginije u vlastitom domu. Harriet je i osobno posjetila Kentucky, gdje se iz prve ruke osvjedočila o učincima koje je robovlasnički sistem imao na društvo te na živote ljudi koji su držani i prodavani kao materijalno dobro.

244px-Beecher-Stowe_3

Godine 1834. Harriet Beecher Stowe osvojila je prvo mjesto na natjecanju iz književnosti koje je organizirao časopis Western Monthly te je za njih počela pisati članke, eseje i priče. Tijekom svoje duge spisateljske karijere pisala je za mnoge časopise, uključujući publikacije poput The Atlantic Monthly, New York Evangelist, Independent i Christian Union. Godine 1834. objavila je svoju prvu kratku priču A New England Sketch, 1843. godine izdala je i svoj prvi roman The Mayflower. Nakon toga, nastavila je izdavati u prosjeku jednu knjigu godišnje. Pri tom je uživala punu podršku svog supruga Calvina Ellisa Stowea, kako za svoju spisateljsku karijeru, tako i za svoje sudjelovanje u američkom javnom životu 19. stoljeća.

Godine 1849., u Cincinnatiju je izbila epidemija kolore koja je odnijela i život Harrietinog najmlađeg djeteta, osamnaestomjesečnog Samuela Charlesa. Gubitak voljenog sina duboko se odrazio na Stowein emocionalni ustroj i omogućio joj da još dublje počne suosjećati sa žrtvama robovlasničkog sustava te je, po vlastitim riječima, podučilo „kako mora da se osjeća jadna ropkinja kada joj otrgnu dijete iz ruku.“ Ovaj osjećaj majčinskog gubitka odigrao je veliku ulogu pri stvaralaštvu Čiča Tomine kolibe, romana koji je progovorio o zlima uzrokovanim ropstvom te koji je napao sistem koji je na brutalan i nehuman način razdvajao obitelji, pri tom se posebno fokusirajući na odvajanje djeteta od njegove ili njezine majke.

Godine 1850., dok je bila trudna sa sedmim i posljednjim djetetom, Stowe se sa suprugom i njihovo petero djece preselila u Maine u Novoj Engleskoj. Tamo je njen abolicionistički duh nastavio cvjetati pod utjecajem abolicionističke literature koju je čitala, pisama njenog brata Charlesa u kojima joj je opisivao okrutna djela sadističkog goniča robova iz Louisiane, te propovijedi koje su držali njezina druga dva brata, Edward i Henry. Iste je godine na snagu stupio i novi zakon Fugitive Slave Act, koji je strogo kažnjavao sve one državne službenike i civile takozvanih „slobodnih država“ (odnosno, država u kojima je ropstvo bilo zabranjeno) koji su odbijali sudjelovati u hvatanju odbjeglih robova, zabranjujući na taj način ponašanje po vlastitom moralnom nahođenju te znatno otežavajući rad abolicionista i „podzemne željeznice“. Bio je to najkontroverzniji zakon tog doba. Iste godine, potaknuta ovim zakonom, kao i ranije navedenim događajima, a posebno onima koji su se odigrali u godinu dana od gubitka njenog voljenog djeteta, Harriet je započela s radom na svom najpoznatijem romanu.

Roman Čiča Tomina koliba izlazio je u serijama između 5. lipnja 1851. i 1. travnja 1852. u novinama National Era. Godine 1852. objavljen je i kao roman te preveden na mnoge svjetske jezike, postavši bestselerom  u Americi, Europi i Aziji i zaradivši svojoj autorici 10 000 dolara, nevjerojatnu količinu novca za autorski rad u 19. stoljeću (za usporedbu, E. A. Poe je od Gavrana, pjesme koja je i u 19. stoljeću bila jednako popularna kao i danas, zaradio svega 9$). U Engleskoj je roman prodan u vrtoglavih milijun primjeraka, što je za autore 19. stoljeća predstavljalo iznimnu čast i uspjeh. Svrha romana bila je da upozna stanovnike američkog Sjevera s užasima robovlasničkog sustava te da među Južnjacima pokuša probuditi osjećaj empatije prema robovima. Svojim emocionalnim prikazom ljudi zahvaćenih ovim sustavom, roman je znatno doprinio debatama o ropstvu te su ga američki abolicionisti koristili u propagandne svrhe za vrijeme američkog građanskog rata. Unutar godine dana po objavi, samo na području Bostona preko 300 djevojčica nazvano je Eva, po jednom od likova iz knjige. Na Jugu je, pak, roman dočekan s lavinom negodovanja koja je rezultirala nastankom  30-ak takozvanih „anti-Tom romana“ U tim su romani autori američkog Juga  nastojali prikazati pozitivne strane ropstva ili pak opovrgnuti zlodjela opisana u Čiča Tominoj kolibi, tvrdeći kako je riječ o mahom prenapuhanim ili čak izmišljenim događajima. Stowe je na ovo odgovorila knjigom A Key to Uncle Tom’s Cabin (1853.), u kojoj je opisala stvarna iskustva robova s američkog juga koja su poslužila kao osnova za fikcionalne događaje iz slavnog romana. Zahvaljujući Čiča Tominoj kolibi, Harriet Beecher Stowe pozvana je da održi turneju predavanja po sjevernoj Americi i Engleskoj, tijekom koje je stekla mnoge ugledne prijatelje, uključujući spisateljicu George Elliot te pisca Charlesa Dickensa.

Author-Series-Harriet-Beecher-Stowe-thumb

Godine 1853., obitelj Stowe preselila se u Andover u Massachusettsu, gdje je Harriet nastavila s filantropskim radom, pomažući robovima i osnivajući škole za njih, te sa spisateljskim radom, objavljujući romane te članke i kolumne u novinama. Jedanaest godina kasnije, Calvin je otišao u mirovinu, što je dovelo do još jedne selidbe za obitelj, ovaj put ponovno u Hartford u Connecticutu, gdje im je jedan od susjeda i prijatelja bio i slavni američki pisac Mark Twain. U Hartfordu je Stowe napisala neke od svojih najpoznatijih romana: The American Woman’s Home, Lady Byron Vindicated i Pognuc People. Po završetku američkog građanskog rata, Stoweovi su kupili imanje u Mandarinu na Floridi, gdje su počeli provoditi svoje zime. U istom gradu, Harrietin brat Charles osnovao je školu za emancipirane robove. U Mandarinu je Harriet napisala Palmetto Leaves, elokventni primjerak promocijske literature koji je za cilj imao privući ulagače sa sjevera, a zahvaljujući kojem joj je guverner 1874. godine dodijelio počasti za doprinos u razvoju post-ratne Floride. Uz to, Harriet je u Mandarinu osnovala crkvu te prvu integriranu školu za djecu i odrasle.

Uz to što je cijelog života bila gorljiva aktivistkinja za emancipaciju i prava robova, Harriet se po završetku Američkog građanskog rata počela javno zalagati i za proširenja prava udatih žena, uspoređujući njihov položaj s položajem robova:

…Ona [udata žena] ne smije potpisati ugovor niti posjedovati imovinu; što god da naslijedi ili zaradi istog časa postaje imovinom njenog muža… Bez obzira na to je li on došao do svog bogatstva preko nje, ili je ona zaradila novac koristeći se svojim talentima, on je jedini gospodar svega, a ona ne može podići ni peni… [P]o engleskom građanskom pravu, udata žena ne predstavlja ništa. Njeno pravno postojanje brakom prestaje.

Nakon Calvinove smrti 1886. godine, Harrietino zdravlje je počelo naglo slabiti. U zadnjim godinama svog života, poznata je spisateljica počela ponovno pisati Čiča Tominu kolibu, zamišljajući pri tom kako je riječ o potpuno novom djelu. Današnji znanstvenici smatraju kako je Harriet vjerojatno bolovala od Alzheimerove bolesti. Umrla je 1. srpnja 1869. godine, u 85. godini života. Unatoč činjenici da je nakon smrti njezin značaj pomalo oslabio, njezin književni izričaj ostavio je nedvojbeno velik utjecaj na razvoj američke nacionalne književnosti. Sedamdesetih godina ovog stoljeća, feministički je pokret oživio sjećanje na Harriet Beecher Stowe i proglasio je feminističkog figurom vrijednom akademskog interesa. Danas se na američkom tlu nalaze mnogi spomenici posvećeni sjećanju na ovu poznatu i utjecajnu američku spisateljicu i društvenu aktivistkinju iz burnih srednjih godina 19. stoljeća. No, njena je ostavština ipak najopipljivija upravo u smislu slobode i drugačijeg načina razmišljanja koje je, kroz svoje djelovanje i bogatu spisateljsku karijeru, ostavila u naslijeđe budućim generacijama.