Glumice i glumci bez invaliditeta u ulogama osoba s invaliditetom nisu novost. Primjera ima mnogo, od onih ranijih kao što su Kišni čovjek (1988.) s Dustinom Hoffmanom i uloga Scarlett Johansson u Šaptaču konjima (1998.), preko Eddia Redmayna u fimu Teorija svega (2014.), pa do Jamesa Franca u nedavnom hitu Tu sam pred tobom (Me Before You”), krcatom štetnim stereotipima i porukama. U stvari, puno bi veća novost bila uloga osobe s invaliditetom koju tumači glumica/glumac s invaliditetom.

Svaki put kada se pokrene rasprava o tome treba li određene uloge dodjeljivati glumcima koji stvarno pripadaju skupini koja se prikazuje, javlja se argument ‘najbolje osobe za posao’. U ovom je slučaju to bio argument da nije bitno je li osoba stvarno osoba s invaliditetom sve dok najbolje može odglumiti ulogu. Dio argumenta je točan – stvarno je bitno da osoba može što vjerodostojinije odglumiti ulogu. No, to nije argument protiv davanja više prilika glumicama i glumcima s invaliditetom, već argument za. Jer tko može vjerodostojnije prikazati iskustvo od osobe koja ga kontinuriano proživljava?

Katy Sullivan, glumica s invaliditetom i paraolimpijka, kaže kako se ne protivi tome da i glumice/ci bez invaliditeta tumače uloge osoba s invaliditetom jer glumu vidi kao “uživljvavanje u tuđu dušu, tuđi život i iskustva u pokušaju da ih se vjerno prikaže”, ali navodi kako korištenje glumica i glumaca s invaliditetom osigurava “autentičnost za kojom ne treba tragati”.

No, odnos filmske industrije (i kazališta) prema osobama s invaliditetom (i kao subjektima i kao djelatnicima u industriji) mnogo je kompliciraniji i nepošteniji od “najbolje osobe za posao”.

INVALIDITET KAO METAFORA, A NE STVARNO LJUDSKO ISKUSTVO

Frances Ryan iz The Guardiana piše: “Postoji teorija koja objašnjava zašto korištenje glumica/aca bez invaliditeta dovodi do uspjeha: publika se osjeća utješeno. Christopher Shinn, dramski pisac kojem je amputirana potkoljenica, gledanje lika s invaliditetom kojeg igra osoba bez invaliditeta za koju publika zna da zapravo nema invaliditet opisuje kao proces koji omogućava ‘magično premošćivanje […] straha i gnušanja’ društva prema invaliditetu”.

Shinn obrazlaže kako ‘pop kulturu više zanima invaliditet kao metafora nego kao stvaro ljudsko iskustvo’ te kako ‘isključivanje glumica/glumaca s invaliditetom omogućava publici da istovremeno zuri i skreće pogled’. Navodi kako su likovi s invaliditetom često ‘simbol pobjede ljudskog duha ili nakaznosti, drugačijosti koju svi osjećamo u sebi’ te kako je još jedan razlog zašto se glumice i glumce s invaliditetom često ignorira upravo činjenica da oni ‘ne dozvoljavaju tako lako korištenje invaliditeta kao metafore’.

FILMSKA INDUSTRIJA, INSPIRATION PORN I LICEMJERJE

Srž problema može se svesti na sljedeće: filmska industrija još uvijek vrlo spremno iskorištava životne priče osoba s invaliditetom kao ‘zlatne koke’ koje donose dobru gledanost i prestižne nagrade, igrajući na kartu sažaljenja i tzv. ‘inspiration porn‘, no istovremeno s neprikrivenim licemjerjem zatvara vrata upravo onima čija iskustva otuđuje, dekontestualizira i iskorištava. Filmska industrija je uvijek prvotno industrija. Zvijezde osiguravaju veću gledanosti, pa je stoga unosnije napraviti film o osobi s invaliditetom kada tu ulogu tumači poznata glumica ili glumac bez invaliditeta nego riskirati s nepoznatom glumicom/glumcem s invaliditetom.

Takav odnos prema tematici invaliditeta nema u fokusu kvalitetnu, autentičnu vidljivost osoba s invaliditetom u medijima, već invaliditet koristi kao lak trik za instant hit. Priče o osobama s invaliditetom još su uvijek namijenjene publici bez invaliditeta – one potiču osjećaj sažaljenja, milosrdne zadivljenosti ‘inspirativnim’ postignućima prikazanih likova, no ponajviše onaj neizrečeni osjećaj ‘drago mi je da to nisam ja, meni je ipak lakše’. Sažaljenje nije divljenje. Sažaljenje nije empatija. Sažaljenje je sebičan osjećaj koji potječe iz percipirane superiornosti i služi kao emocionalno samozadovoljavanje. Nemoguće je sažaljevati osobu koju smatramo sebi ravnom. Empatija podrazumijeva suosjećanje i aktivan pokušaj razumijevanja tuđeg iskustva bez umirivanja svoje savijesti ili stjecanja inspiracije za suočavanje s vlasitim izazovima.

Kada priče osoba s invaliditetom služe isključivo kako bi osobama bez invaliditeta pokazale kako su njihovi životi u usporedbi ipak lakši, potpuniji i sretniji, kada se jedno ljudsko iskustvo toliko neodvojivo od same osobe kao što je invaliditet izolira u svrhu “inspiracije”, tada inkluzija postaje inspiration porn.

Perpetuirajući poruku da je invaliditet inherentno negativan te isključivo vezan uz “manjkavost”, ovakvi filmovi šalju poruku kako je svaki uspjeh osoba s invaliditetom postignut unatoč invaliditetu. U temelju je pretpostavka užasnog, teškog života – jer kakav bi drugačiji život mogle imati osobe s invaliditetom?

Bilo bi produktivnije fokus usmjeriti na razloge zašto je osobama s invaliditetom teže obaviti zadatke koje mi bez invaliditeta uzimamo zdravo za gotovo. Izvor invaliditeta nije osoba niti fizičko oštećenje. Izvor invaliditeta je društvo prilagođeno samo jednom obliku funkcioniranja. U takvom društvu svatko tko svoje potrebe ispunjava na način drugačiji od norme je – nefunkiconalan. Rijetko koji film koji prikazuje likove s invaliditetom dubinski prikazuje i propitkuje ograničavajuće društvo koje stvara prepreke, jer je upravo to društvo ciljana publika. Takav bi film izazvao osjećaj krivnje, nelagode. Takav film teško je pretvoriti u nešto ‘inspirativno’. Takav film poziva na odgovornost, a ne na sažaljenje. Najvažnije od svega, takav film ne donosi veliku zaradu.

POZITIVNI PRIMJERI

Aktivisti za prava osoba s invaliditetom i umjetnici s invaliditetom ipak pomiču granice. Primjerice, predstava Cijena življenja autorice Martyne Majok govori o životima četvero ljudi, od kojih su dvoje osobe s invaliditetom. Lik Ani, žene koja ostaje paralizirana nakon nesreće, tumači paraolimpijka i glumica Katy Sullivan, dok Johna, doktoranda s cerebralnom paralizom, igra Greg Mozgala, koji i sam ima cerebralnu paralizu.

Ostali pozitivini primjeri uključuju inovativnu verziju mjuzikla Spring Awakening u produkciji kazališta Gluhih West Deaf Theater; novu produkciju Staklene menažerije, u kojoj će glumiti Madison Ferris, glumica u kolicima; predstavu I Was Most Alive With You, u kojoj je uloga Knoxa ciljano napisana za gluhog glumca Russella Harvarda.

Svi ovi primjeri šalju istu poruku: životi i iskustva osoba s invaliditetom su raznoliki, bogati i kompleksni, te postoje talentirane/i, marljive/i glumice i glumci s invaliditetom koji mogu pružiti jedinstvenu dubinu likovima koje tumače.