Povratkom svojoj obitelji na Dan domovinske zahvalnosti, liječena ovisnica o alkoholu Krisha Fairchild nesvjesno izaziva domino-efekt koji će naposljetku urušiti temelje njene već nestabilne obitelji. U obiteljskoj drami Krisha, prvijencu američkog redatelja Treyja Edwarda Shultsa, raskrinkavaju se duboko ukorijenjene predrasude prema ženama s mentalnim oboljenjima i au contraire očekivanjima publike pokazuje se obiteljsku konstelaciju kao presudan faktor u alijenaciji nepoćudnih, a ne vice versa.
U prvim sekvencama filma osjetni su tragovi razdora Krishe Fairchild, žene koja naizgled zauzima poziciju anti-junakinje filma. Vidljivo u stresu, psujući, s haljinom koju je nehotice prignječila na vrata auta, Krisha se probija kroz monotone puteljke vrtova kuća američkog predgrađa ne bi li se dosjetila na koji prag zapravo treba doći. Nakon velikih napetosti koju same/i kao gledateljice/i doživljavamo prateći u stopu Krishu, napokon stižemo s njom na kućni prag obitelji Fairchild gdje Krisha ulazi nasmijana, osvježena i kao da netom prije nije skoro doživjela živčani slom. Upravo tim činom kreću padati domino kocke koje će naposljetku izazvati velik pad provincijalne obitelji u raskvašenu zemlju.
Labilnost Krishe odražava se u skokovitim prijelazima u sekvencama gdje se najprije vide prvotna afirmativnost Krishe i pozitivne impresije u Krishinom ponovnom priključenju obitelji, a zatim stupnjevito slijedi oštra kritika članova/ica zbog njene kobne prošlosti s ovisnošću o alkoholu koja i dalje markira Krishu kao potencijalan katalizator za moguće ekscese u obitelji. Premda kao publika ne doznajemo što se točno sve dogodilo u Krishinoj mračnoj povijesti i što je zapravo kod nje prouzročilo veliku količinu gorčine u životu da bi čeznula za utjehom u alkoholu, tek u nekoliko scena obiteljskih video uradaka na kazetama vidimo indikatore njene mentalne rastresenosti i bespomoćnosti. Kao konstantan podsjetnik na njena teška vremena je služi i njen odsječen prst na ruci kojeg zamata, možda kao svojevrsna alegorija na zamatanje i skrivanje svoje teške prošlosti i procesa zacjeljivanja svojih mentalnih rana od publike, ali i obitelji.
Već u samom startu, Krisha igra fudbalsku utakmicu protiv nadmoćnijeg tima za koji je sigurna da ga ne može pobijediti. Uz disonantne, napete titraje i šumove pozadinske glazbe Krisha iz petnih žila nastoji se boriti protiv predestiniranih obiteljskih predrasuda kako bi se reintegrirala u besprijekornu rutinu prosječne američke obitelji. Nikako se ne može uhvatiti u koštac s činjenicom da je i dalje osumnjičena kao razaračica savršene obitelji pa stoga preuzima jedini posao koji bi joj mogao garantirati njen prijelaz s margine obitelji u samu srž – tradicionalno punjenje i pečenje purice za Dan narodne zahvalnosti.
Bitno je staviti naglasak i na činjenicu da je punjenje i pečenje purice za Dan narodne zahvalnosti dio velike seksističke ceremonije žena gdje se pritom ženi kroz ritual punjenja leša purice omogućava pokazivanje svog statusa u društvu i iskazivanja zrelosti svoje ženstvenosti. Pečenje purice znak je uzdizanja žene na poziciju matrone u obitelji i daje svakoj ženi socijalni status uspješne kućanice koja se u tom procesu dokazuje cijelom kućanstvu. Upravo je zato taj ceremonijalan proces dokazivanja njene zrelosti pred cijelom obitelji pametno upakiran i u ovom filmu gdje se Krisha bori s njenim neostvarenim obiteljskim potencijalom, dajući joj priliku da ponovno prisvoji za sebe ulogu skrbnice ognja kuće. Na taj način uspostavlja se seksistički monopol nad reintegracijom u društvo gdje žene za svoju integraciju u društvo trebaju ponovno pronaći svoje pripisano ženstveno ponašanje kako bi se mogle ponovno dokazati kao majke ili žene i time biti dovoljno dobre u ulozi koja će im dati sigurnu pristupnicu društvu.
Prisvajanjem uloge žene kao skrbnice ognja polazi po zlu jer ona, naime, postaje skrbnicom ognja pakla u svojem femme fatale izdanju vražice u crvenoj haljini s crvenim ružem i visokom stopom promila alkohola kojem jednostavno nije mogla odoljeti zbog konstantne psihičke preopterećenosti. Simbolično razaranje obitelji upravo se događa kada ispusti pečenu puricu na pod što signalizira kraj ikakve obiteljske idile koja je do tad tek površno vladala, a za Krishu je to ujedno i znak propalog inicijacijskog obreda. Uzevši u obzir odjeću koju Krisha ima na sebi, zanimljivo je usporediti kako Krisha kroz nošenje crvene haljine, koja bi promatrana iz aspekta psihologije boja, trebala označavati zavodljivost i plodnost, ali na kraju upravo izražava onaj drugi spektar značenja crvene boje – agresiju i ljutnju, sotonizirano i demonizirano.
Pitanje empatije publike s Krishom cijelo vrijeme se mijenja. U jednom trenutku Krishu se prikazuje kao nemilosrdnu rospiju koja zasluženo nosi vražje rogove, dok u drugim scenama Krisha je ranjiva, ljudska i potpuno ogoljuje svoje emocije. Melodramatične oscilacije u prikazu Krishine prave naravi i manifestacije njenog mentalnog zdravlja realističan je primjer percepcije osoba s problemima u domeni mentalnog zdravlja. Krisha je neshvaćena, etiketirana kao luđakinja, dehumanizirana i svaki njen odstup od normativnog znači zajamčenu ponovnu eliziju. Hodajući po jajima, dvostruki standard koji se primjenjuje na Krishu zbog njenog zdravlja konačno je vraća na nultu točku, dok drugi likovi, posebice muški likovi, svoje mentalno oboljenje nose kao još jedan bedž njihove osobnosti koji ih ni u kojem načinu ne stavlja u loše odnose s ostatkom obitelji. Muž Krishine sestre, Doyle, nakon par scena izlazi iz svoje čahure dobrostivog šogora i pokazuje se prema Krishi u punom, gnjecavom, seksističkom sjaju. Osim sumnji o Krishinom boljitku mentalnog zdravlja i neutemeljenih uvreda koje su letjele u njenom smjeru zbog grešaka u prošlosti, Doyle se prihvaća i žestoke kritike svoje žene koju devalvira kao neprisebnu egomanku i uzdiže je kao uzrok njegove bolesne patnje koja ostaje nekako nedefinirana i koja lebdi u patnji. Njegova agresivnost i žestina prema Krishi doimaju se kao manifestacija vlastitog nezadovoljstva i psihičke opterećenosti, a njegova prisutnost decentralizirana je prisutnošću Krishe koja se nalazi u fokusu svih ispreturanih obiteljskih događanja. Trey, za kojeg se kasnije doznaje da je Krishin biološki sin, svoju apatiju i socijalnu odsječenost također agresivno reflektira prema Krishi koja predstavlja uzrok njegove povučenosti i slabosti mentalnog zdravlja. Iako Krisha pokušava provesti reparaciju odsječenih socijalnih kontakata i poboljšati odnose u obitelji, članovi obiteljskog kruga postepeno sječu ikakve spone koje imaju s njom, dovodeći je do sve goreg mentalnog zdravlja koje na kraju očekivano i eskalira.
Od cijele obitelji, Krisha kao svoju potporu jedino doživljava zabrinutu i brižljivu sestru koja predstavlja jedinu sponu između obitelji i Krishe. Sa srcem na pravom mjestu, Krishina sestra Robyn pokušava uspostaviti kontakt s Krishom i pronaći razumijevanje za njenu situaciju, dajući joj šansu da se otkupi za grijehe prošlosti. Uz Robyn, puno potpore doživljava i od svoje od Alzheimerove oboljela majke koja, iako ne prepoznaje Krishu, želi dati još jednu šansu da pokaže svoje pravo lice. Prilikom okršaja za stolom, kada Krisha želi sjesti za stol gdje sjedi cijela obitelj, kazajući kako je zaslužila svoje pravo da sjedi za obiteljskim stolom, muški dio članova, ponajprije Trey i Doyle, ekskomuniciraju Krishu, dok Robyn i majka Krishe i Robyn pokušavaju ponovno uvrstiti Krishu u obiteljsku hijerarhiju. Optužujući Krishu za ponovan raspad obitelji i uvertiru u ponovne obiteljske peripetije, Trey i Doyle nisu svjesni da su upravo oni ti koji su zaslužni za Krishin slom i da su njihovo nerazumijevanje i vlastito psihičko stanje bili prepreka za Krishinu kalvariju. Vlastitim negiranjem problema, što zbog ustoličenih predrasuda prema osobama s mentalnim zdravljem, što zbog toksičnog maskuliniteta koji im ne dopušta prihvatiti njihove probleme, Krisha se mora suočiti s činjenicom da mjesta za stolom za nju nema. Dok se Krisha ponovno vraća u cijeli ciklus reintegracije u obiteljsku jedinicu, Doyle i Trey i dalje ostaju bastioni koji ne kapituliraju svojim očitim mentalnim problemima, dok Krisha ostaje posve zakinuta zbog svojih očitih mentalnih problema.
Shults, ciljano ili ne, pokazuje bolnu istinu socijalne inkluzije osoba s mentalnim teškoćama i prikazuje svakidašnju realnu borbu osoba koje prihvaćaju svoje dano stanje. No upravo u Krishi pokazuje društvene tabue i socijalnu stigmu vezanu uz osobe s mentalnim oboljenjima koje trebaju proći kroz čitavu tiradu isključivosti, dvostrukih standarda i emotivnih manipulacija kako bi se ponovno dokazale sposobne za vratiti u normirane društvene uvjete. U svom radu o Krishi, redatelj dokazuje da socijalne stigme dvostruko sustižu žene koje svoje mjesto u društvu zaslužuju dvostruko teže, koje ne nalaze oprost svoje bešćutnosti i čije odstupanje od društvenih normi ih čine monstruoznim harpijama, nesposobnim da ponovno nađu ljubav ili iskupljenje. Kao i sa svim ženama u povijesti, žene s mentalnim oboljenjima prolaze kroz procese reintegracije samo ako prihvate stereotipnu ulogu nježne žene s majčinskim instinktom i smislom za kuhanje ili spremanje. Pitanje koje se na kraju Krishe postavlja je – koje granice mora uopće žena s mentalnim oboljenjem dogurati da bi je se u potpunosti prihvatilo? Koketirajući s odgovorom na to pitanje, Shults ne daje odgovor s otvorenim krajem svojeg djela, no kao publika možemo posumnjati samo na najgore.
