“Kada me ljudi pitaju ako sam feministička redateljica, odgovaram im da sam žena i da radim filmove.”

Chantal Akerman, rođena 6. lipnja 1950. godine, belgijska je filmska redateljica, umjetnica i profesorica filma na City Collegeu u New Yorku. Njen najpoznatiji film je Jeanne Dielman, 23 quai du Commerce, 1080 Bruxelles (1975), o kojem možete pročitati ovdje ili pogledati ovaj video. Akerman je izvršila velik utjecaj na feminističko filmsko stvaralaštvo i avangardni film, iako sama sebe nije nazivala feminističkom redateljicom.

Rođena je u Bruxellesu, kao starije dijete poljskih roditelja koji su preživjeli holokaust. Od rane dobi, Chantal i njena majka bile su izrazito bliske, i majka ju je poticala na karijeru, umjesto rane udaje. S 18 godina, Akerman je upisala filmsku akademiju. No, već je u prvom semestru odustala od studija kako bi snimila film Saute ma ville (Zapalite moj grad), koji je subvencionirala tako da je trgovala dionicama dijamanata na antverpenskoj burzi. Od početka opčinjavalo ju je nasilje koje može buknuti iz svakodnevice. Saute ma ville je kratki, 13-minutni, crno-bijeli film praćen veselim pjevušenjem u kojem ona pleše u svojoj kuhinji, razbija metle i lonce (elemente opresije) i na kraju naginje glavu na upaljeni plinski štednjak prije nego što se slika zamračuje i prostorija eksplodira. Ovaj je film 1971. godine imao premjeru na festivalu kratkih filmova u Oberhausenu. Te se godine preselila u New York City, gdje je ostala do 1972.

news-from-home

Akerman je imala izrazito blizak odnos s majkom, što je prikazala i u nekoliko svojih filmova. U filmu iz 1976.-e godine,  News From Home, pisma njene majke koja opisuju svakodnevne obiteljske aktivnosti služe kao soundtrack filmu. Film No Home Movie iz 2015. fokusira se na odnose majke i kćeri, a poglavito je smješten u kuhinje, kao odgovor na majčinu smrt. Film istražuje teme metempsihoze, a zadnja scena filma funkcionira kao memento mori majčinog stana. Akerman je potvrdila da je njena majka bila u centru njenog rada i priznala je da se osjećala besciljno nakon majčine smrti. Majčinska simbolika vidljiva je u gotovo svim Akermaninim filmovima, kao omaž i pokušaj ponovnog stvaranja slike i glasa majke.

Nakon što je sa 15 godina gledala Godardov film Pierrot le fou (1965), odlučila da će raditi filmove. Osim Godarda, na nju su utjecali Stan Brakhage, Jonas Mekas, Michael Snow, Yvonne Rainer i Andy Warhol koji su ju impresionirali. Izjavila je da ju je Snowov La Région Centrale upoznao s odnosima između filma, vremena i energije.

Njen film Hotel Monterey (1972.) i kratki filmovi La Chambre 1 i La Chambre 2 otkrivaju utjecaje strukturalnog filma u upotrebi dugih scena. Ove produžene scene služe kako bi se oscilirale slike između apstrakcije i figuracije. Akermanini filmovi iz ovog razdoblja označavaju početak njenog surađivanja sa kinematografkinjom Babette Mangolte, redateljicom fotografije na  La chambre (1972.), Hôtel Monterey (1972.), Hanging Out Yonkers (1973.), Jeanne Dielman, 23 quai du Commerce, 1080 Bruxelles (1975.) i News from Home (1977.). Godine  1973. Akerman se vratila u Belgiju i njen film iz 1974. Je, tu, il, elle (Ja, ti, on, ona) prepoznat je od strane kritičara. U ovom filmu Akerman se ponovo pojavljuje i ispred kamere, te je on najpoznatiji zbog neobične, duge scene lezbijskog seksa – iako kamera djeluje voajerski, njena statičnost isključuje ikakvu pornografsku namjeru.

Akermanin najznačajniji film, Jeanne Dielman, 23 Quai du Commerce, 1080 Bruxelles izdan je 1975. Često smatran jednim od najboljih feminističkih filmova, film funkcionira kao studija u stvarnom vremenu (film traje 3 h i 45 min) zagušujuće rutine kućanskih poslova i prostitucije jedne sredovječne udovice. Kad je film izdan, The New York Times je nazvao Jeanne Dielman “prvim remek-djelom femininog u povijesti filma”. Ivone Margulies, stručnjakinja za Chantal Akerman, kaže da je Jeanne Dielman filmska paradigma za ujedinjavanje feminizma i anti-iluzionizma. J. Hoberman je za Village Voice uvrstio ovaj film na 19. mjesto najboljih filmova 20. stoljeća.

Akerman često smješta radnje filmova u kuhinje, koje koristi za istraživanje raskrsnice između feminiteta i obiteljskog života.  Kuhinje u njenom radu pružaju intimne prostore za povezivanje i razgovor, te služe kao pozadina dramama svakodnevnog života, tj. kao kućansko kazalište. Kuhinje, uz ostale kućanske prostore, funkcioniraju kao samoograničavajući zatvori unutar patrijarhalnih uvjeta.

1450346792-02

Iako se Akerman često svrstava pod feminističko i queer promišljanje, redateljica je izrazila odmak od esencijalističkog feminizma. Akerman se odupire etiketama koje njenom identitetu pridaju značajke žene, židovke ili lezbijke, i umjesto toga ona bira identitet kćerke. Protivila se getoizaciji svog rada i zato je odbila prikazivati svoje filmove na LGBT filmskim festivalima. Izjavila je da ona vidi film kao  “područje slobode od granica identiteta “. Zagovarala je množinu izraza/multiplicitet ekspresije, objašnjavajući da “kad ljudi kažu da postoji feministički filmski jezik , to je poput izjavljivanja da postoji samo jedan način na koji se žene mogu izraziti“. Smatrala je da filmskih jezika postoji koliko i pojedinaca. Akerman filmovima pristupa s feminističkim motom „osobno je političko“, s dodatkom istraživanja reprezentacijskih poveznica između privatnog i javnog.

Akermanine filmove karakterizira šturost jezika, nedostatak metafora, kompozicija u seriji isprekidanih jedinica, te interes za izražavanje novog intenziteta slabim vokabularom. Privlačila ju je „dosada“ strukturalizma jer je odbijala dominantni interes filma za pričom, koristila ju je kako bi proizvela tjelesni osjećaj u gledatelju, naglašavajući prolaz vremena. Njen stil počiva na hvatanju prikaza običnog života. Potičući gledatelje na strpljenje za sporiji tempo, njeni filmovi naglašavaju humanost svakodnevnog. Ona je stvorila filmove čekanja, prolaza i odgođenih rezolucija.

Osim filmova, bavila se i video umjetnošću. Istaknuta je njena video instalacija iz 2007. godine Women from Antwerp in November (Žene iz Antwerpena u studenom) koja prikazuje ćudljive žene koje puše u tom gradu, a prikazana je u njujorškim i londonskim galerijama.

Umrla je u dobi od 65 godina 5. listopada 2015. u Parizu. Stvorila je novi filmski jezik spajajući strukturalistički i eksperimentalni film s narativnim i dramskim filmom. Proširila je doseg filma ne samo u formi, nego se usudila zadirati i u taboo teme.