Nan Goldin, američka fotografkinja, poznata je po svojim jedinstvenim, intimnim fotografijama koje funkcioniraju kao svjedočanstvo njenog života i života njenih prijatelja, a oni uključuju ljubavnike, transvestite i  ovisnike. Njen se rad uglavnom sastoji od intenzivnih, snažnih portreta i nenamještenih snapshot fotografija njenih prijatelja.  Ona za svoje radove kaže da su veoma politički i prvenstveno se bave rodnom politikom.

“Moj rad potječe od snapshot estetike… Snapshot fotografije su snimljene s ljubavlju i da se sjetimo ljudi, mjesta, vremena provedena skupa. One govore o stvaranju povijesti bilježenjem povijesti.”

Kada je Nan imala samo 14 godina, njena je starija sestra počinila samoubojstvo. Duboko potresena Nan tražila je utjehu u prijateljima, koji su postali njena nova obitelj. Ubrzo je pobjegla od kuće i živjela je s mnogim zamjenskim obiteljima. Pohađala je Satya školsku zajednicu u Lincolnu u državi Massachusetts, gdje je upoznala dvoje dobrih prijatelja koji će na nju utjecati i godinama kasnije – Davida Armstronga i Suzanne Fletcher. Kako bi sačuvala sadašnjost i kasnije imala uspomene na prošlost, počela je fotografirati prijatelje. U jednom intervjuu izjavila je da joj je fotografija spasila život, te da svaki put kad prolazi kroz nešto traumatično, preživljava pomoću fotografije. Njeni rani utjecaji bili su rani filmovi Andyja Warhola, Federico Fellini, Jack Smith, francuski i talijanski Vogue, Guy Bourdin i Helmut Newton. Nan i prijatelji koristili su fotografiju da prikažu sebe i ljude oko njih na nov način. Pod utjecajem modne fotografije, Nan i prijatelji su si međusobno pozirali, a često su isprobavali odjeću suprotnog spola – motiv koji će se javljati u njenim kasnijim radovima, upravo zbog njene fasciniranosti prema nejasnoj granici koja dijeli spolove.

03-nan-goldin-ballad

Armstrong je upoznao Goldin s bostonskom transvestitskom supkulturom te je ona fotografirala natjecanja transvestita u klubu The Other Side. Sprijateljila se s mnogo transvestita i bez predrasuda ih prikazivala na svojim radovima, fotografirala ih je u svim stadijima prerušavanja.  Za razliku od nekih fotografa koje je zanimala psihoanaliza transvestita, Goldin se divila i poštovala je njihovu seksualnost. Izjavila je: “Moja je želja bila prikazati ih kao treći rod, kao drugu seksualnu opciju, rodnu opciju. I prikazati ih s puno poštovanja i ljubavi, gotovo ih glorificirati jer se doista divim ljudima koji se mogu nanovo stvoriti i javno prikazati svoje fantazije. Mislim da je to hrabro.”

Pohađala je Školu muzeja za likovnu umjetnost u Bostonu gdje je počela eksperimentirati s bojom i blicom, što kasnije postaje integralni dio njenog fotografskog stila. Diplomirala je 1977./78., a u tom je razdoblju najviše koristila Cibachrome printeve i njeni radovi iz tog razdoblja povezuju se s bostonskom školom fotografije.

misty_and_jimmy

Nakon diplome, seli se u New York City gdje počinje dokumentirati post-punk new wave glazbenu scenu i gradsku gay supkulturu kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih. Posebnu pažnju poklonila je ovisničkoj supkulturi susjedstva Bowery. Te fotografije tvore njeno najpoznatije djelo, The Ballad of Sexual Dependency — naslov preuzet iz pjesme iz Brechtove Opere za tri groša. U predgovoru knjige ona ju opisuje kao dnevnik njenog plemena kojeg dozvoljava ljudima da ga čitaju. The New York Times je 2003. prepoznao utisak djela, objašnjavajući kako je Goldin stvorila utjecajan žanr fotografije. Osim Ballad, fotografije iz Boweryja izdala je u druge dvije serije I’ll Be Your Mirror i All By Myself.

Najčešće prikazuje radove u obliku projekcija, neki od kojih su prikazivani i na filmskim festivalima. Često dokumentira žene koje se gledaju u ogledalima, djevojke u kupatilima, transseksualce, seksualne činove, kulturu opsesije i ovisnosti, posljedice AIDS-a, nasilje, svađe i putovanja. Njen rad nakon 1995.godine uključuje širok raspon tema – fotografije New Yorka, neobične pejzaže, njenu ljubavnicu Siobhan, roditeljstvo, bebe i obiteljski život. Surađivala je s japanskim fotografom Nobuyoshijem Arakijem i u recentnije vrijeme se bavila i komercijalnom modnom fotografijom.d5021744r

Chasing a Ghost, njena izložba otvorena 2006. u New Yorku njena je prva instalacija u kojoj koristi filmove i sinkronizaciju, projekcije na tri platna i video prezentaciju Sisters, Saints & Sybils,  koja tematizira samoubojstvo Nanine sestre i način na koji se Nan nosila s boli.

Goldin je dobitnica brojnih nagrada, među kojima je i godišnja nagrada zaklade Hasselblad „za istaknuta postignuća u fotografiji“, koja joj je dodijeljena 2007. godine.

O njoj je snimljen film Nan Goldin: Sjećam se tvoga lica kojeg možete pogledati u sklopu festivala fotografije Organ Vida 16.9.2016. u Art Parku. Redateljica filma prati umjetnicu od Pariza do Berlina, gdje se Goldin susreće sa starim prijateljima kako bi s njima prošla kroz različita razdoblja svog burnog života. Film je uokviren njenim dijapozitivima i fotografijama.