Ona će biti nepriznati izvor onoga što ostaje u muškoj svijesti o Viktorijanskom dobu. Bit će transparentan posrednik kroz kojega motrimo umrle. Vidjet ćemo ih obasjane  njezinim nježnim i blistavim sjajem. Ali, iznad svega, zauvijek će ostati prijatelj i tumač lika i djela svoga oca čiji je duh oživjela ne zato što je pisala o njemu, već stoga što je ona sama živjela u njemu.

Virginia Woolf

Ovim riječima otpratila je Virginia Woolf svoju tetu na posljednji počinak. Tetu koja nosi slavno književno prezime i prvenstveno je poznata kao kći viktorijanskog autora Williama Makepeacea Thackeraya. No, Anne Thackeray mnogo je više od kćeri i tete – ona je i strašna žena čiji je trag u povijesti književnosti neizbrisiv.

Anne ‘Anny’ Thackeray autorica je djela uglavnom neprevedenih na hrvatski jezik, ali iznimno uspješnih u njeno doba. Rođena 9. lipnja 1837. godine u Londonu. S ocem i mlađom sestrom Harriet Marian, zvanom Minnie, provela je djetinjstvo u Francuskoj i Velikoj Britaniji što joj je već u ranoj dobi proširilo horizonte. Naime, odrastanje u liberalnoj Francuskoj omogućilo joj je da uzme pero u ruke te piše o autoricama koje su joj prethodile i omogućile joj da i ona sama bude književnica.  Na očev poticaj, počela je pisati već u adolescentskoj dobi, a s 23 godine objavila je svoj prvi članak u časopisu Cornhill Magazine u kojem je i nastavila objavljivati. Dvije godine kasnije, u istom časopisu objavljuje svoj prvi roman, The Story of Elizabeth kojeg je publika pozitivno dočekala. Svoj život provela je okružena velikanima britanske viktorijanske književnosti poput Alfreda Tennysona, Elizabeth Gaskell, supružnika BarrettBrowning i George Eliot.

U kasnijoj dobi, Anne Thackeray posvetila se pisanju memoara i kratkih biografskih jedinica o svome ocu. William M. Thackeray izričito je zatražio da se o njemu ne pišu biografije te je ona očevu želju ispoštovala pišući crtice iz njegova života jedino kao predgovore ili pogovore njegovim vlastitim djelima. Također, Anne Thackeray kao zaista strašna i snažna žena utjecala je na svoju nećakinju Virginiju Woolf koja je lik gospođe Hillbery u romanu Noć i dan temeljila upravo na svojoj teti Anne.

Književni kritičari smatraju njenog oca, Williama M. Thackeraya uspješnijim piscem od Anny Thackeray, ali i njezina su djela bila svojedobno dobro prihvaćena.  Iako je njeno najvažnije djelo Gospođa Dymond, najveći je trag ostavila u bajkama za djecu. Već 51K9bnyhGyL._SX331_BO1,204,203,200_postojeće bajke poput Pepeljuge, Trnoružice i Crvenkapiceiskoristila je kao predloške te ih prilagodila svome dobu i time ih približila tadašnjim mladim čitateljima. Budući da doba viktorijanskog romana u Velikoj Britaniji odgovara epohi realizma na kontinentu, Anne Thackeray je preuzela klasične bajke i iz njih izvukla fantastične elemente te ih zamijenila s realističnima. Možda Anne Thackeray u svojim tekstovima nije bila onoliko eksplicitna koliko je kasnije bila njezina nećakinja Virginia Woolf, ali i ona je učinila nekoliko koraka naprijed prema položaju žena kakvog danas imamo. Iako se od žena tada očekivalo da budu majke i kućanice, Anne Thackeray u svojim je djelima implicitno progovarala o položaju i problemima žena svoga doba, a zatim je njezinim stopama krenula i sama Virginia Woolf.

41SE1nce-wL._SY344_BO1,204,203,200_Anny se ženama bavila i u svojoj zbirci eseja The Book of Sibyls, a kasnije i u eseju A Discourse on Modern Sibyls. U ovim djelima osvrnula se na književnice koje su joj utabale književni put. U prvome djelu, The Book of Sibyls posvetila se liku i djelu Anne Letitie Barbauld, Marie Edgeworth, Amelie Opie te Jane Austen. Skoro trideset godina kasnije, pisala je o modernim sibilama: George Eliot, Charlotte Brontë te o Margaret Oliphant. Pretpostavlja se da su upravo ove zbirke eseja inspirirale Virginiu Woolf da piše o umjetnicama i preprekama koje one, kao žene, moraju prevazići.

Njezino stvaralaštvo prožeto je genijalnošću, a njezin život inspiracijom nježne dobrote.