Klasično slikanje, street art, instalacije, video, fotografija, crtež, tetoviranje – splitska freelance umjetnica Andrea Resner okušala se u mnogim oblicima izražavanja svoje kreativnosti, ali je u svakom zadržala svoj unikatni, prepznatljivi izričaj. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, a trenutno je na magistarskom studiju Filmskog odsjeka splitske Umjetničke akademije. Osim što radi sama, djeluje i u umjetničkom tandemu ResnerGrimani, sa svojim partnerom Petrom Grimanijem. Andrea nam je otkrila kako se i zašto počela baviti tetoviranjem, što ju inspirira, što za nju znači feminizama i kako se svakodnevno možemo boriti protiv seksizma.

 

Na 10. Vox Feminae Festivalu imala si tattoo party. Kako to izgleda zapravo?

To uglavnom izgleda tako da mi se ljudi jave preko maila nekoliko dana prije i onda se dogovorimo oko toga što žele tetovirati i gdje. A sam tattoo party onda bude jedno maratonsko tetoviranje i druženje. Idealno bi bilo da cjelokupno druženje traje nekoliko dana, da pijemo čajeve, družimo se, pričamo i crtamo tetovaže i da na kraju cijelog tog druženja se odigra sam čin utiskivanja motiva. S nekima to upravo tako i bude.

Kad si imala prvi tattoo party i kako si uopće došla na tu ideju?

Za cijelu priču me inspirirao Juan Echeverry – Kolumbijac koji je prošlog ljeta imao slično događanje u Greti. Tamo me zamolio da ja njemu napravim tetovažu i dao mi je jako puno dobrih savjeta i ideja. Zahvalna sam mu na tome.
Prije točno godinu dana održala sam prvi takav tattoo party kod prijateljice koja se iseljavala iz kuće/ateljea. Bilo je petnaestak ljudi. Ugodno druženje.

Kad si se počela baviti tetoviranjem i zašto?

Tetoviranjem se bavim već dvije godine. To je način da od crtanja zarađujem za život, a da ipak zadržim neku slobodu.

13112656_10154424379760769_1591395183_o

Zašto su tvoje tetovaže drugačije od drugih? Koje motive najviše voliš koristiti?

Iako često tetoviram gotove motive koje mi ljudi donesu, moji motivi su jednostavno plodovi moje mašte. Mali kreativni impulsi. Najčešće su to neki biljni ili životinjski motivi, ili neki ornamenti i simboli. Ono što mi se sviđa je način na koji ljudi reagiraju na njih. Što u njima prepoznaju i što ih privlači. Svoje motive smatram jednostavnom inspiracijom, ali ljudi tome pridaju potpuno novi značaj, novu dimenziju i čaroliju. A i cijelo iskustvo koje se događa u toj razmjeni često bude posebno, iskustvo u kojem kroz priču i druženje ta druga osoba koja se želi tetovirati i ja razvijamo taj motiv i priču. Kroz tetoviranje sam upoznala mnogo dragih i zanimljivih ljudi, a s nekima postala i jako bliska prijateljica. Kad utiskuješ u nekoga sliku koju će ta osoba nositi (vjerovatno) cijeli život to je posebna vrsta rituala. I ja se trudim uvijek u to unjeti što više dobre namjere.

Baviš se i drugim umjetnostima – kojim? Reci nam nešto o svojim radovima.

Bavim se raznoraznim vidovima umjetnosti i to me najviše veseli. Od crtanja, slikanja, instalacije, fotografije i videa do performansa, glazbe i teksta. Kroz svoj rad razvijam nekakav osobni narativ koji isprepliće svjetove mašte, snova, bajki, mitova, flore i faune. Ali što se više gradi taj osobni narativ, pogotovo tematika ciklusa prelaženja djevojčice u ženu, tim više on prestaje biti osoban i postaje univerzalan.

Što te inspirira?

Inspiraciju pronalazim na raznoraznim mjestima, a najčešće u nekim najsuptilnijim detaljima. Malim pukotinama stvarnosti kroz koje prolazi svjetlo.

princess-powers-2014-akvarel

Imaš li neke uzore?

Uzori su mi iskreni, altruistični i ispunjeni ljudi.

Koja ti je omiljena umjetnica i zašto?

Trenutno nemam nekih miljenica ni miljenika. Dugo vremena me inspirirala Monica Canilao, američka umjetnica indijanskih korjena. Njen opušteni pristup crtežu i nerafiniranost i neušminkanost radova koji u sebi sadrže dosta ornamenata ostavio je dosta velik utisak na mene i moj rad.

10615715_10202500791144306_336169850_n

Što je za tebe feminizam?

Teško mi je govoriti o ikakvim izmima, jer mi se čini da oni puno češće razdvajaju ljude nego što ih spajaju. Feminizam je kroz povijest učinio presudne stvari za prava žena, da bismo uopće bile ovdje gdje smo danas. I zato je važnost feminizma od neprocijenjivog značaja. No ono što se danas sve gura pod taj isti izam često graniči s ekstremizmom i lakrdijom. Bilo bi mi puno draže da odbacimo sve etikete i progovaramo o onoj bazičnoj humanosti. Bilo bi mi draže da progovaramo o stvarnoj ravnopravnosti koja se bazira na ljubavi i prihvaćanju, a ne odnosima moći između žena i muškaraca.

Kako iskazuješ feminizam u svojim umjetničkim radovima?

Ne znam može li se moj rad nazvati feminističkim i trebam li se deklarirati feministicom, budući da sam gore upravo navela da izbjegavam tu etiketu. Ali moj rad se definitivno bavi pitanjima ženstvenosti, femininosti i buđenja ženske snage. Sve to provučeno je kroz priču unutarnjeg svijeta. No rješavajući probleme u unutarnjem svijetu, riješevamo ih i za cijeli (vanjski) svijet. Kroz sazrijevanje mene kao žene i osobe sazrijeva i moj rad koji se polako rastvara prema van. Smatram da još nisam na točki na kojoj bih voljela biti kako bi moj rad komunicirao sa svima, ali upravo ta potraga je jedna od ljepota samog procesa rada.

A otkako djelujem sa svojim dragim u umjetničkom tandemu otkrivam koliko tek potencijala leži u spajanju ženske i muške energije, u procesima primanja i davanja i nadopunjavanja. Zanimljivo mi je istraživati „feminizam“ kroz tu sferu, jer smatram da on ispunjava svoju punu svrhu tek u uspostavljanju harmonije i cjelovitosti u žensko-muškim odnosima.

zene

zrak

Kako se, osim bavljenja umjetnošću, možemo boriti protiv seksizma i mizoginije?

Mislim da je najvažniji korak osvještavanje. Mislim da su seksizam i mizoginija (a i mizandrija kao spontana reakcija na mizoginiju) jako ukorijenjeni u našoj kulturi i samim našim bićima. Meni je trebalo jako dugo da spoznam da mrzim žene i da se ispričavam za svoju ženstvenost. Potom da prvo prihvatim to, a onda da prihvatim sebe kao ženu i da se zavolim. Tek kasnije sam spoznala i strah (pa i mržnju) koju osjećam prema muškarcima. I to treba nadvladati.
Smatram da su najvrijednije pobjede one osobne koje se događaju svakodnevno u svakom trenutku. Kad pristupamo sebi i drugima s ljubavlju, a ne ratoborno, da tu stvaramo nevjerovatno velike trijumfe i otvaramo prostore za bolje danas i sutra i za bolji svijet.

Jesi li se u svom radu i javnom djelovanju susrela sa seksizmom? Kako si na to reagirala?

Mislim da se skoro svi nažalost susrećemo sa seksizmom na dnevnoj razini, samo je pitanje koliko smo toga svjesni, a koliko to doživljavamo kao normalno. Te stvari su puno češće vrlo, vrlo suptilne, nego eksplicitne. Ne sjećam se da sam iskusila neke otvorene napade ili neodobravanja zbog toga što sam žena, ali bilo kakvi otpori koje osjetim u tom smislu su zapravo samo novi izazov za pronalaženje novih načina za uspostavu dijaloga, a ne odbacivanja ili antagonizma.