Uloga jezika u borbi za društvenu ravnopravnost često je previđena ali nije zato manje važna. Rječnik koji se koristi u opisivanju neke skupine ili osobe oblikuje način na koji okolina percipira one o kojima se govori, ali i način na koji same osobe razmišljaju o sebi. Kada je riječ o pokretu za prava osoba s invaliditetom, jezik ima dugu i kompliciranu povijest, a rasprava o rječniku koji se koristi još uvijek nije završena.

JEZIK USMJEREN NA OSOBU (PFL) I JEZIK USMJEREN NA IDENTITET (IFL)

Na engleskom govornom području (te na društvenim mrežama i drugim javnim platformama kojima dominira engleski jezik) trenutno su u upotrebi dva izraza. Prvi je “persons with disabilities”, sintagma čija bi hrvatska inačica bila “osobe s invaliditetom”. “Persons with disabilities” je primjer tzv. “person-first” jezika, odnosno jezika koji u fokus stavlja osobu a ne invaliditet, tretirajući invaliditet kao sekundarnu karakteristiku koja ne određuje pojedinca. U tu kategoriju spada i izraz “osobe s invaliditetom”. Ovakav jezik preferiraju i mnoge organizacije koje zagovaraju inkluziju i prava osoba s invaliditetom.

No, iako su namjere u temelju ovakvog jezika pozitivne (isticanje kako su osobe s invaliditetom ljudi s raznolikim iskustvima, interesima i aspektima ličnosti), reći kako invaliditet ne određuje pojedinca jednostavno nije točno. Invaliditet itekako određuje pojedinca, utječe i obilježava njegova iskustva i pogled na svijet. To ne znači da invaliditet mora ograničavati pojedinca – iako je to često slučaj s obzirom na to da invaliditet uključuje interakciju specifičnog stanja i okoline koja nije prilagođena drugim oblicima funkcioniranja i kao takva je ograničavajuća – ali u potpunosti poreći utjecaj invaliditeta na iskustva osoba s invaliditetom nije korak prema inkluziji već upravo korak u suprotnom smjeru. Sve dok mi, osobe bez invaliditeta, ne obznanimo utjecaj invaliditeta na živote osoba s invaliditetom nećemo moći učinkovito analizirati vlastitu ulogu u kreiranju prepreka u društvu s kojima se osobe s invaliditetom susreću. Ograničenja ne potječu iz osobe već iz društva prilagođenog samo jednom obliku funkcioniranja.

Drugi izraz koji se koristi u engleskom jeziku je “disabled person”. Iako isprva ovakav izraz može djelovati uvredljivo, neke osobe s invaliditetom koje se bore za svoja prava kažu kako je ovaj izraz zapravo prikladniji od izraza “persons with disabilities”. Ovakva terminologija spada u tzv. “identity-first” jezik ili jezik usmjeren na identitet. On ne podrazumijeva da je invaliditet jedina ili glavna karakteristika osobe koja je u potpunosti određuje, ali obznanjuje kako je invaliditet ključan dio iskustava osobe. Sličan je slučaj s drugim aspektima identiteta i marginaliziranim skupinama – npr. za transrodnu osobu nitko neće reći ‘osoba s transrodnošću’. Zagovornici jezika usmjerenog na identitet tvrde kako je prednost takvog jezika da ne podrazumijeva inherentnu negativnost karakteristike koja se spominje, dok jezik usmjeren na osobu to (nehotimično) čini.

Upravo u tome leži paradoks jezika usmjerenog na osobu – on implicitno propagira stigmu protiv koje se originalno trebao boriti sugerirajući da je osoba prvo i osnovno osoba bez invaliditeta dok je osoba s invaliditetom nešto drugotno, naknadno i manjkavo. Odvajanjem invaliditeta od osobe šalje se poruka da je invaliditet nešto dehumanizirajuće što je potrebno izdvojiti kako bi se došlo do stvarne ljudskosti. U stvarnosti, osoba i njezin invaliditet su nerazdvojivi utoliko što invaliditet nikako ne umanjuje vrijednost osobe, ne čini je manje čovjekom, ali svakako obilježava njezina iskustva. To, samo po sebi, nije i ne mora biti nešto negativno. Kao što kaže Cara Liebowitz u svom članku, percepcija kao nečeg negativnog postoji samo zato što je društvo tako odlučilo.

HRVATSKI I JEZIK INVALIDITETA

Dok je znanje o jeziku usmjerenom na osobu i jeziku usmjerenom na identitet korisno u navigiranju internetskih portala, članaka i rasprava o invaliditetu, način na koji se ove dvije struje pojavljuju u anglofonim okruženjima nije jednako primjenjiv i na hrvatski jezik. Naime, dok u engleskom jeziku jezik usmjeren na osobe (person-first language/PFL) potječe iz medicinskog modela invaliditeta (kako navodi S.E. Smith za Rewire), koji invaliditet smatra problemom pojedinca, izraz “osobe s invaliditetom”, koji pripada jeziku usmjerenom na osobu, se u hrvatskom kontekstu smatra dijelom socijalnog modela invaliditeta, koji invaliditet prepoznaje prvenstveno kao posljedicu neprilagođene društvene okoline.

Teško je u hrvatskom pronaći adekvatan izraz koji bi potjecao iz jezika usmjerenog na identitet. Direktan prijevod pojma “disabled person” bio bi “invalidna osoba” ili “invalid”. U hrvatskom jeziku i povijesti ovi pojmovi imaju negativne konotacije jer potječu iz medicinskog modela i ne naglašavaju toliko identitet i iskustvo koliko nemogućnost i ograničenje, pripisujući ih osobi, a ne okolini. Isto vrijedi i za pojam “posebne potrebe” – ne postoji ništa posebno u potrebama osoba s invaliditetom; potrebe su uvijek iste, ono što se razliku je način na koji ih osobe zadovoljavaju i koliko im okolina to omogućava.
(Nadalje, moglo bi se razglabati i o samoj riječi “invaliditet” i njenom latinskom korijenu “invalidus” koji znači “slab”, dok u modernim engleskom “invalid” znači, među ostalim, i “nevaljan”.)

Mogući primjer jezika usmjerenog na identitet u hrvatskom je ‘autistična osoba’. To bi bio prihvatljiv izraz u kontekstu jezika usmjerenog na identitet, no i tu postoje nijanse. Dok je izraz “autistična osoba” prihvatljiv, izrazi koji se temelje na isključivo medicinskim etiketama nisu (npr. za osobu s Down sindromom nije prihvatljivo reći ‘Downovac’). Treba imati na umu kako je ova tematika složena i nijansirana te kako je nemoguće obuhvatiti sve argumente u jednom kratkom članku.

U Hrvatskoj je pokret za prava osoba s invaliditetom mnogo manji od onoga u državama poput SAD-a i Velike Britanije i osobe s invaliditetom u Hrvatskoj suočavaju se s tolikim nizom problema da su nijanse u terminologiji možda zadnja stvar koja im je na pameti. Kao studentica Edukacijske rehabilitacije, studija u čijem su fokusu osobe s invaliditetom, i sama znam da među mojim kolegicama postoje one koje misle da je terminologija sporedna i nebitna ako se radi na stvarnim problemima te one koje misle da je moguće djelovati na više frontova i da je jezik koji koristimo jedan od alata koji nam je dostupan u zagovaranju prava osoba s invaliditetom. Osobno pripadam ovoj drugoj skupini i smatram kako je jezik kojim se služimo itekako bitan. Vrijedi napomenuti kako smo ja i većina mojih kolegica osobe bez invaliditeta, pa stoga naša mišljenja o ovoj temi nemaju istu težinu kao mišljenja osoba s invaliditetom.

Iz svega što je napisano vidljivo je kako je jezik invaliditeta zamršen, kako na hrvatskom tako i na engleskom, i da još uvijek nije postignut koncenzus koji bi ponudio savršeni “recept”. Ono što preporučuju mnogi aktivisti s invaliditetom (koji su svakako one osobe čije glasove prvenstveno treba slušati kada se govori o ovim temama) je individualni pristup. Iako zvuči komplicirano – nije. Glavna krilatica pokreta za prava osoba s invaliditetom je “nothing about us without us”. To znači da je najbolji način da se govori o temama invaliditeta taj da se pita same osobe s invaliditetom što misle o njima. Tako je i s jezikom – ako nismo sigurni preferira li osoba jezik usmjeren na identitet ili jezik usmjeren na osobu, sve što trebamo učiniti je pitati. Najgore što možemo napraviti je zanemariti glasove onih o kojima govorimo/pišemo kada nam govore o sebi i svojim iskustvima.